U tihom predgrađu, u malom stanu na trećem spratu, živjela je Nataša – žena koju su mnogi smatrali naivnom, čak i pomalo „blijedom“.
Nije se svađala, nije vikala, nije tražila ništa više od osnovnog mira. Ljudi su govorili da je previše mirna, previše tiha, previše dobra – a u današnje vrijeme, govorili su, takvi ljudi uvijek na kraju ispadnu gubitnici.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Ali život je znao bolje.
Nataša je šesnaest godina bila u braku sa Igorom, čovjekom koji je, barem na prvi pogled, imao sve: stabilan posao, samopouzdanje i onu vrstu šarma koja brzo očara druge.
Ipak, taj isti šarm bio je otrov za njihov brak. Jer Igor nije znao šta znači vjernost.
Njihovo vjenčanje je izgledalo kao bajka. Cvijeće, muzika, osmijesi. Samo tri dana kasnije, Igor je već imao aferu sa konobaricom iz restorana u kojem su slavili.
To je bio početak dugog niza prevara. Nataša je sve to znala. Nije bila slijepa.
Njene prijateljice su je često pitale:
— „Zašto to trpiš, Nataša?“
Ona bi se samo osmjehnula i rekla:
— „Zato što biram mir. Još uvijek vjerujem u porodicu.“
I zaista, ona je vjerovala. Radila je kao računovođa u fabrici igračaka. Posao joj je bio zahtjevan — dugotrajni izvještaji, vikendi provedeni u kancelariji, beskrajne tabele i brojke. Ali plata je bila dobra, i mogla je sebi priuštiti stabilnost koju je Igor trošio na tuđe osmijehe.
Igor je, s druge strane, volio da je ponižava. Govorio bi da ne zna voditi kuću, da nije dobra domaćica, da hladno kuha i još hladnije voli.
Frižider bi, po njegovim riječima, uvijek bio prazan — iako je upravo on bio taj koji bi trošio novac na provode i darove svojim ljubavnicama.
I tako su prošle godine.
Djeca su rasla – Tanja, već tinejdžerka, i mali Dima, dječak koji je obožavao svoju majku više od svega.
Nataša je nosila sve na svojim plećima: posao, kuću, djecu i brak koji je odavno bio samo forma.
Na Dimin deseti rođendan, dok su baloni još visjeli po sobi i miris torte se zadržavao u zraku, Igor je ušao u dnevnu sobu s izrazom koji Nataša nikada neće zaboraviti.
Bez emocija, ali s hladnim zadovoljstvom, rekao je:
— „Podnosim zahtjev za razvod.“
Zastao je, kao da čeka reakciju.
— „Pronašao sam novu ljubav. Više nema smisla da ovo nastavljamo. Ti si hladna, nezanimljiva, i… nikad nisi bila dobra domaćica.“
Tišina.
Nataša ga je mirno pogledala i jednostavno rekla:
— „U redu, dakle, to je razvod.“
Bez suza, bez drame.
Igor je bio zatečen. Očekivao je viku, molbe, možda slomljeno srce pred njim. Umjesto toga, dobio je osmijeh – tih, ali pun značenja.
„Spakuj se“, dodala je Nataša smireno. „Kad budeš odlazio, ostavi ključ ispod otirača.“
Igor je otišao, misleći da je konačno slobodan.
Te noći, zaspao je s novom djevojkom, uvjeren da ga čeka život bez briga, bez obaveza, bez „dosadne žene“ koja mu je, kako je mislio, samo smetala.
Sutradan, Igor se pojavio pred vratima svog stana – sada već u društvu svoje nove ljubavi, Lise.
Zamišljao je kako ulazi, pakuje svoje stvari i odlazi da započne novi život.
Ali, kad je gurnuo ruku ispod otirača, nije bilo ključa.
Pokušao je svojim – nije radio.
Zvonio je. Vrata su se otvorila… i pred njim je stajao nepoznat muškarac, krupan, u papučama i kućnom ogrtaču.
— „Šta želiš?“ – pitao je hladno.
— „Ja… ovdje živim“, promucao je Igor.
— „Mnogo vas takvih dolazi“, nasmijao se stranac. „Ali ovaj stan je moj. Imaš neki dokaz?“
Igor je, zbunjen, pretražio džepove, pokušavajući pronaći pasoš. Kad ga je konačno otvorio, zaledio se.
Na stranici s prijavom boravka stajala su dva pečata:
Jedan koji potvrđuje da je bio prijavljen u tom stanu…
I drugi, koji ga odjavljuje – prije dvije godine.
Sve se raspadalo.
Stan više nije bio njegov, a žena koja je djelovala „tiho i bezopasno“ odjednom je nestala bez traga.
Njegov broj više nije funkcionisao. Nataša je dala otkaz na poslu prije godinu dana. Njihova kćerka studirala je u inostranstvu, a sin je, prema školi, odavno prebačen na drugo mjesto.
Igor je bio izgubljen.
Sjeo je na klupu ispred zgrade, sakrio lice u ruke i pokušao shvatiti kako je moguće da je on – on! – nadmudren.
Ta tiha žena, ta „ameba“ kako ju je znao nazivati, uspjela je da mu uzme sve ispred nosa.
Nadajući se da će sud stati na njegovu stranu, Igor je podnio tužbu.
„Zakon će mi pomoći“, govorio je sebi.
Ali kad su se pojavili dokazi, njegova „pravda“ se srušila kao kula od karata.
Sud je pokazao dokument koji je sam potpisao – opštu punomoć.
Nataša je imala sva prava da raspolaže imovinom, prodaje, kupuje, prenosi.
Sve to je potpisao dok je trčao na sastanak s Lisom, u onom periodu kada je ljubav bila „slatka“, a razum potpuno isključen.
Kad je sve izgubio – i stan, i novac, i porodicu – ostala mu je samo jedna misao:
„Tražit će alimentaciju, a ja ću reći: nema šanse.“
Ali ni tu nije imao sreće.
Poziv koji je kasnije stigao iz suda nije bio zahtjev za alimentaciju. Bio je to poziv na raspravu o osporavanju očinstva.
Ispostavilo se da ni jedno od djece nije bilo njegovo.
Dvoje djece koje je odgajao, dvoje za koje se hvalio prijateljima, nosilo je prezime drugog čovjeka.
Nataša nikada nije javno govorila o osveti.
Nije pisala statuse, nije ogovarala. Samo je otišla – tiho, dostojanstveno, s osmijehom koji je, sada je Igor znao, bio znak slobode.
Ona, „naivna žena“, više nije postojala.
Na njenom mjestu stajala je žena koja je naučila lekciju – da je tišina najjači oblik osvete.