Zainab je odrasla u svijetu koji je cijenio samo ono što se moglo vidjeti, dok je ona sama bila osuda svoga postojanja. Nije mogla razumjeti ljepotu na isti način kao ostali, a ipak je bila stalno podsjećana na to. Biti slijep bio je njezin prokletstvo, jer njeno postojanje nije bilo onakvo kakvo su njeni roditelji zamišljali za svoju djecu. Rođena u porodici koja je kultivirala fizičku ljepotu kao najveću vrijednost, Zainab je postala “ona stvar” – nesretna, odbačena i nevidljiva. Njene dvije sestre bile su prava slika ljepote, s očima koje su blistale kao zvijezde i vitkim tijelima koja su očaravala sve oko njih. Za njih su bili zainteresirani mladići, svi su željeli biti u njihovom društvu. Za Zainab su postojali samo pogledi punih sažaljenja, nespretne tišine i bježanje od nje kao od nečega nesavršenog.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Njena majka je preminula kada je Zainab imala samo pet godina, ostavljajući njeno srce slomljeno i nestabilno. Otac, koji je bio prije brižan i ljubazan, postao je hladan, ljutit i ogorčen. Zainab je osjećala kako se u njegovom srcu smanjuje prostor za nju, a prema njoj je postajao sve grublji. Tretirao ju je kao osobu koja ne zaslužuje ni osnovnu pažnju, često je nazivajući “tom stvari”, ili jednostavno “teretom”. U obiteljskim obrocima nije smjela biti prisutna, a ako su dolazili gosti, bila je držana iza zatvorenih vrata. Nikada nije mogla osjetiti ljubav koju su njezine sestre primale, nikada nije bila dio svijeta koji je bio okrenut prema vanjskom izgledu, jer njezina unutrašnja ljepota nije bila ništa drugo do najsvjetliji odsjaj njezine duše.

Zainab je, unatoč svom osjećaju nevrijednosti, voljela knjige. Brajevo pismo je bio njen jedini prozor u svijet. Svijet zvukova, dodira, mirisa i, na neki način, boja koje su živjele u njenoj mašti. Njena soba bila je jednostavna, sa starim jastukom i nekoliko knjiga, ali svaka stranica koju je dotakla bila je kao novo otkriće, svaki redak novi svjetionik u njezinu mračnom svijetu. Iako je bila okružena tjeskobom, bila je mirna u svom svemiru. Ipak, njen mir nije mogao trajati zauvijek.

Jednog dana, kada je Zainab imala 21 godinu, njen otac je donio odluku koja će uništiti svaki trag nade koji je imala u srcu. Ušao je u njenu sobu, stao pred nju i izgovorio riječi koje su bile poput groma u njezinu tihu dušu. “Sutra se udaješ.”

Zainab nije mogla vjerovati svojim ušima. „Udaja? Za koga?“ pomislila je. Ali, kao i uvijek, nije imala pravo na izbor. Njezin otac, pod teškom sjenom svog gubitka, smatrao je da je ona samo teret, nesposobna da stvori svoje vlastite izbore, pa je odlučio donijeti odluku umjesto nje.

“On je prosjak iz džamije”, nastavio je njen otac, bez trunke suosjećanja. “Slijepa si, siromašan je. Pravi par za tebe.”

Nisam imala pravo izbora. Nije bilo trenutka u kojem je ona, Zainab, mogla pobjeći od ovog naslijeđa. Ni onog momenta kad je zakoračila u mračnu sobu, tužnu budućnost, u kojoj je bila predana nekom koga nikada prije nije vidjela.

Sljedećeg dana, njen otac ju je odveo na skromnu svadbeno-ceremonijalnu proceduru. On je rekao: “Uhvatit ćeš ga za ruku,” dok su svi prisutni gledali i smijali se, zadovoljavajući se svojim iskrivljenim smijehom. “Slijepa djevojka i prosjak” bilo je šaptano za njezinim leđima.

Kada je ceremonija završena, Zainab je bila gurnuta prema muškarcu kojeg je nazvala “prosjak” i koji je postao njen muž, iako nije imala ni pojma tko je on. Nitko joj nije mogao reći kako izgleda. Bila je to potpuna predaja sudbine. Otac ju je samo gurnuo i rekao: “Sad je to tvoj problem.”

Ono što je slijedilo bilo je šokantno. Juša, njen novi muž, koji ju je odveo do kolibe na rubu sela, tiho joj je rekao: “Nije mnogo, ali ovdje ćeš biti sigurna.” Zainab nije znala što da kaže, ali nešto u njegovom glasu joj je bilo čudno smirujuće.

Iako su živjeli u skromnim uvjetima, u maloj kućici od blata, Juša je imao nešto što je Zainab očajnički tražila – suosjećanje, pažnju, ljubaznost. Počeo je opisivati svijet oko nje, govorio joj o drveću, rijekama, o svim stvarima koje je mogla osjetiti, ali nikada vidjeti. Opisivao je ptice na drveću, miris cvijeća, sve ono što je bilo nevjerojatno živo u njegovim pričama. Za Zainab, njegov glas je postao njen svjetionik. Svako jutro, on ju je vodio do rijeke i govorio joj o svijetu, a ona je počela osjećati, iako nije vidjela, kako taj svijet zapravo izgleda.

S vremenom, Zainab je počela shvaćati da ono što je osjetila prema njemu nije bilo samo zahvalnost. Zaljubila se. Zaljubila se u njega zbog svega što je bio, zbog ljubavi koju je imao za nju, zbog toga što ju je vidio onakvu kakva je bila u svojoj duši, a ne zbog njezine fizičke ljepote.

Ali sve se promijenilo jednog dana, kada je otišla na pijacu i susrela svoju sestru Aminu. Aminina riječima ispunjena mržnjom bila su udarac u njeno srce.

„Slijepi pacove!“, povikala je Aminia. „Zar si još uvijek s njim, prosjakom?“

Zainab nije znala što da kaže. Suze su joj potekle, ali odlučila je ostati mirna. „Sretna sam“, samo je izgovorila.

„Smeće“, aminija je dodala, „On je smeće. Baš kao i ti.“

Zainab se povukla, duboko potresena, a u njoj je rastao osjećaj da nešto nije u redu. Zatražila je istinu od Juše.

I tada, on je kleknuo pred njom i otkrio istinu. „Nisam prosjak. Ja sam Emirov sin“, rekao je tiho.

Zainab nije mogla da vjeruje. Zbunjena, šokirana, još nije mogla da procesuira sve što joj je rekao. I tako je otkrila da je bila udata za jednog od najvažnijih nasljednika, kojeg je njen otac namjerno sakrio.