Priča o Eleni počela je tog dana kada je, s bebom Lily vezanom na leđima, stajala pred vrataima jedne od najveličanstvenijih vila u Atlanti, tražeći milostinju. Nije imala što drugo ponuditi osim svoje usluge. Niti je to bilo nešto što je očekivala da će joj pomoći; bilo je to samo očajnički pokušaj da spasi svoju sestru, koja je gladovala. Suze su joj bile suzdržane, ali u očima se mogao čitati nevjerojatan očaj, toliko dubok da su je svi oko nje ignorirali.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Milijarder Charles Whitmore, visoki gospodin sa elegantnim odijelom, bio je na koraku od vrata svoje luksuzne vile kada je osjetio nešto. Obično bi ignorirao takve dolaske – siromašni, očajni ljudi koji dolaze tražiti bilo što, čak i šansu. Ali nešto u ovoj djevojci ga je zaustavilo.

Njena iznošena haljina, zgužvani odjeća, blatnjavi obrazi – to nije bio razlog. Bilo je nešto drugo. Nešto duboko skriveno, kao da je to lice bilo poznato. I tada je ugledao znak. Mali polumjesečasti rodni znak na njenom vratu. Srce mu je poskočilo, a on je osjetio hladan znoj kako mu oblije čelo.

„Odakle ti to?“ izustio je, iznenađen pitanjem koje je izgovorio s toliko snažnog tona, gotovo grubo.

Djevojka je podigla ruku i oprezno dodirnula svoje vratno mjesto. „Ovo? Rođena sam s tim.“

Charles je osjetio kao da ga je udarao grom. Njegove misli su odjednom pobjegle u prošlost, prepunu pitanja, misli, noći ispunjenih nesigurnošću. Znao je da je ovo bila prekretnica, trenutak koji je mogao promijeniti sve.

„Kako se zoveš?“ pitao je, glas mu je drhtao, iako nije želio da to primijeti.

„Elena“, odgovorila je tiho, nježno. „A ovo je moja sestra, Lily.“ Dodala je i prebacila bebu na drugi bok, koja je spavala spokojno u njenim rukama. „Naši roditelji… otišli su. Ostaćemo samo nas dvije. Ako možete… mogu čistiti, kuhati, bilo što…“

Charlesu je trebalo nekoliko trenutaka da sabere misli. Znao je da je sve ovo više od slučajnosti. Samo nije znao što.

„Uđi unutra“, rekao je, izgovarajući riječi s iznenadnom odlučnošću.

Elena je pogledala vilu. Bila je previše predivna, previše udaljena od njenog svijeta, od onog što je poznavala. „Gospodine, ja… ne želim izazvati probleme“, odgovorila je, sumnjajući.

Charles je samo odmahnuo rukom. „Nisi. Dođi.“

Kad su ušli u vilu, toplina i svjetlost su je skoro zaslijepili. Nije mogla skloniti pogled od ogromnih kristalnih lustera i poliranih mramornih podova, slika u zlatnim okvirima. Čak i zrak je mirisao drugačije. Kad je čaj stigao, nije ga ni dotaknula. Njezin pogled bio je oboren prema podu.

Charles ju je promatrao, analizirajući je svakim pokretom. „Elena“, započeo je oprezno, „reci mi nešto o svojim roditeljima.“

Njezine oči su se zasjenile. „Poginuli su u nesreći kad sam imala dvanaest godina. Onda smo ostale samo ja i moja maćeha, ali nije bila… ljubazna. Kad sam napunila šesnaest godina, napustila sam je. Lily se rodila prošle godine… njen otac… nije bio tu. Selile smo se stalno.“

Te riječi su ga pogodile. Djelovale su tako poznato, poput dijela slagalice koja se ponovo sastavlja. Moguće je da je Charles bio uplašen od vlastitih osjećaja jer je znao da ne može ignorirati ono što mu se događalo pred očima.

„Znaš li ime svoje majke?“ upitao je tiho, glas mu je bio lomljiv.

„Margaret“, odgovorila je.

Sjedio je u šoku. Margaret. Njegova sestra. Dvadeset i jednu godinu su prošle otkako je napustila obitelj, nestala bez traga. I sada, pred njim, bila je njezina kći.

„Ne mogu vjerovati…“ prošaptao je, srce mu je bilo prepunjeno emocijama koje nije mogao kontrolirati.

Nije mogao odmah reći Eleni da je ona njegova nećakinja. Nije želio previše potresti njezine temelje, s obzirom na to da je odrastala u siromaštvu i preživljavala kroz bolnu prošlost. Moralo je biti nježno.

„Možeš ostati ovdje“, rekao je tiho. „Puna soba. Hrana. Plata. I… pobrinuću se za Lily.“

Pogledala ga je, zatečena njegovim odgovorom, ali nije se usudila vjerovati u tu ponudu. Zamišljena, samo je klimnula glavom. „Hvala vam, gospodine.“

Noć je pala, a Charles je promatrao Elenu dok je nježno stavljala Lily u krevetić. Bio je slomljen gledajući njen nežni, brižljiv dodir. Svaki pokret je podsjećao na Margaret, njezinu majku, i slomljeno srce. Obećao je sebi da će otkriti cijelu istinu.

Ali istina je ubrzo došla sama.

Telefon je zazvonio. Elena je podigla slušalicu i začula drhtavi ženski glas.

„Reci Charlesu… da je Margaret živa.“

Elena je osjetila hladan znoj na čelu. Glas nije značio mnogo, ali nagovještaj istine polako je punio njezin um.

Te noći, Charles je primijetio Eleninu uznemirenost. Kada je ona ponovila poruku, shvatio je da se sve promijenilo.

„Margaret je živ,“ prošaptao je.

Dan kasnije, na sastanku u biblioteci, konačno je sve postalo jasno.

„Žena na telefonu bila je moja sestra, Margaret“, priznao je, s osmijehom i suzama u očima. „I ona je tvoja majka, Elena.“

Elena je slušala, zapanjena. „Ali, kako? Moja mama je mrtva.“

„Bježala je, Elena“, tiho je odgovorio. „Bježala je od nas zbog tebe. Zbog tvoje budućnosti.“

Njegove riječi su bile istina, bolna, ali istina.

Tri dana kasnije, Margaret je ponovno stajala na vrata vile, blijeda, mokra i umorna. Nisu bile potrebne riječi da bi se sve reklo. Jedan zagrljaj bio je dovoljan.

Elena je napustila staru verziju sebe. Lily je napredovala, njihova nova obitelj bila je uz nju.

Ali nikada nije zaboravila onaj trenutak na kapiji. Trenutak kada je bila gladna, očajna, prepuštena strancu – koji je postao dio njezinog života.