Marcus Sullivan je tog popodneva, dok je mirno igrao s autićem na tepihu, izgovorio riječi koje će zauvijek promijeniti njegov život i živote onih oko njega. Imale su težinu koju nijedno dijete u njegovim godinama nije smjelo nositi. “Moja prava mama je u bunaru”, rekao je, gledajući prema svojoj usvojiteljskoj majci, Clari, s nevjerojatnom smirenostom. Clara je ukočeno stajala, dok je Vincent, njen muž i Marcusov otac, spustio novine i namrštio se, ne vjerujući onome što je čuo.

„Šta si rekao?“ Clara je upitala, osjetivši kako joj srce ubrzano kuca. Nije im bilo jasno, ali ti glasovi iz prošlosti su bili tako realni, kao da su došli iz unutrašnjosti njihove vlastite kuće.

„Moja prava mama je nosila plavu haljinu. Upala je u bunar u našem dvorištu. Tata Vincent je bio tamo“, izgovorio je Marcus s čudnom preciznošću, gotovo kao da su te riječi bile dio njegovog svakodnevnog života, a ne nešto što bi dijete poput njega moglo izmisliti.

Vincent je smijenuo pogled prema ženi, podsmjehujući se: „Gluposti. Djeca stalno izmišljaju priče.“ Međutim, Clara je osjećala kako se nešto duboko u njoj pomiče. Marcus je s njima živio tek godinu dana, otkako je bio usvojen iz sirotišta, a nikada im nisu rekli ništa o bunaru u dvorištu. Oduvijek je bila jasna granica između njihove prošlosti i sadašnjosti.

Tijekom narednih sedmica, Marcus je ponavljao istu stvar. Čak je i crtao slike – ženu s dugom tamnom kosom u plavoj haljini kako pada u crnu rupu. Svaki put bi se pričao o istom: “Tata je bio tamo.” Clara nije mogla ignorirati preciznost njegovih riječi. To nisu bile samo izmišljotine. To je bila stvarnost koju je on nosio u sebi, nešto što je bilo duboko potisnuto, zakopano.

Kada je pitala komšinicu Lucy, ona je pokušala umiriti Clarinu zabrinutost. „Djeca iz sirotišta umišljaju stvari“, rekla je Lucy, “Ne dozvoli da te to pogodi.” Ali Clara nije mogla zaboraviti sliku koju je Marcus stalno crtao. U njegovim riječima je bilo nešto što je nije dopuštalo da spava, da zaboravi.

Zadnje u nizu čudnih događaja dogodilo se kada je Marcus ispričao kako je noću čuo vrisak, istrčao van i vidio Vincenta kako drži lopatu blizu dvorišta. Zbunjena i uplašena, Clara je suočila Vincenta. „Je li to istina?“ upitala je, osjećajući kako joj srce popušta pod težinom njegovog odgovora.

Vincent je bio bijesan. „Vjeruješ li četverogodišnjem djetetu više nego svom mužu? Dokumenti za usvajanje su važeći. Prestani kopati po prošlosti“, tresnuo je čašom o pod. Ali Clara je primijetila nešto uznemirujuće. Njezin pogled na dosije o usvajanju, koji je Vincent dostavio sudu, otkrio je nevjerojatan detalj – nedostajali su podaci. Čovjek koji je navodno potpisao dokumente više nije bio živ. Clara je osjećala da nešto nije u redu, ali je sve to zanemarivala – dok nije došao trenutak istine.

Dok je Marcus rastao, njegovo ponašanje postalo je sve čudnije. Djeca u školi su se počela žaliti da ih je plašio pričama o ženi u bunaru. Ubrzo je Clara odlučila da ga školuje kod kuće, jer je bio duboko uznemiren i povučen. Očajna da dođe do odgovora, odvela ga je psihologinji, dr. Beatrice Carter. „Reci mi o svom snu“, rekla je dr. Carter, želeći da shvati duboku povredu koja je prožimala Marcusa.

„Nije san“, rekao je Marcus, „Moja mama – zove se Anna – je gurnuta. Tata Vincent ju je gurnuo. Plakala je, ali niko joj nije pomogao.“ Clara je osjećala kako joj krv zastaje u žilama. Te riječi nisu bile izmišljotine. To je bilo previše stvarno, previše bolno.

„Vaš sin pokazuje znakove potisnutog pamćenja“, rekla je dr. Carter. „Možda zvuči nemoguće, ali djeca mogu zadržati fragmente iz djetinjstva. Ako je ono što on kaže istina, to bi moglo ukazivati na stvarni zločin.“

Clara je zadrhtala. Te noći, Marcus je ponovo šapnuo prema prozoru, gledajući prema dvorištu: „Mama još uvijek plače odande.“ Taj šapat je bio previše stvaran, previše bolestan. Clara nije mogla više ignorirati ono što je osjećala: nešto je bilo zakopano u tom dvorištu.

Prošlo je mnogo godina, ali noćne more nisu napustile Marcusa. Sada je imao dvadeset četiri godine, bio je mršav mladić s upalim očima koji je radio u knjižari. Ali slika žene u plavoj haljini, ta žena koja je bila njegova majka, nije ga napustila. Njegova kolegica, Helen, primijetila je promjene na njemu. „Izgledaš kao da nisi spavao danima“, rekla je. „Opet sanjam o njoj“, priznao je Marcus, dok je u sebi nosio tu mračnu uspomenu.

Tokom godina, Marcus je počeo sakupljati dokaze: isječke iz novina, evidenciju nestalih osoba, fragmente iz arhiva grada. Ime „Anna Oliver“ pojavilo se iznova i iznova. Ispostavilo se da je Anna Oliver bila sobarica koju je Vincent unajmio 2004. godine. I ubrzo nakon toga nestala je. Posljednji put viđena u plavoj haljini. Njeno tijelo nikada nije pronađeno.

Kada je Marcus pokazao dosije svom ujaku Gavinu, članu gradskog vijeća, Gavin je problijedio. „Marcuse, ovo je ozbiljno. Ako je ovo istina, moramo istražiti“, rekao je. „Dosije o usvajanju koji je Vincent dao sudu je krivotvoren. Čovjek koji je navodno potpisao papire umro je godinama ranije.“

Odluka je bila jasna: moraju iskopati dvorište. Vincent je bio bijesan. „Nezahvalni dječače! Ja sam te odgojio, a sada me optužuješ?“

Ali Marcus je bio čvrst. „Nisi me ti odgojio. Zakopao si istinu.“

Bager je stigao. Komšije su se okupile, šuškajući o „ludom dječaku i njegovom bunaru“. I dok je mašina kopala, izronio je stari krug cigli. Zapečaćeni bunar. Kada su radnici razbili beton, proširio se smrad. U snopu svjetlosti, baterijska lampa otkrila je kosti isprepletene s komadićima plave tkanine.

Policija je brzo stigla, a poručnica Carmen Walker je nadgledala forenzički tim. „Čije je ovo otkriće?“ upitala je.

„Ja sam Marcus“, odgovorio je drhteći. „Vjerujem da je tijelo moje majke, Anne Oliver.“

DNK testovi su potvrdili identitet: Marcusova biološka majka, Anna Oliver, bila je ubijena i sakrivena u bunaru prije dvadeset godina.

Vincent Sullivan je uhapšen iste noći. U pijanoj poruci koju je policija pronašla, bilo je jasno: „Nisam je ubio. Samo sam uradio ono što je moralo biti učinjeno. Dao sam dječaku ime.“

Za Marcusa, noćna mora je konačno isplivala na površinu. Cijeli grad je bio šokiran. Vincent, nekoć poštovan, sada je postao najgori mogući zločinac u Silverwoodu.

Na suđenju, Marcus je mirno odgovorio na pitanje novinara: „Zbog tebe sam odrastao u noćnim morama. Ali zbog svoje majke sada živim u istini. Ti nisi pobijedio.“

Nakon presude, Marcus je osnovao Fondaciju Anna Oliver, koja pomaže samohranim majkama i zlostavljanoj djeci. Na njenom predstavljanju, poručio je okupljenima: „Niko ne bi trebao biti nazvan ludim zbog sjećanja. Niko ne bi trebao biti sahranjen u tišini.“

Godine su prolazile, ali na mjestu gdje je nekada stajao stari bunar, sada je cvjetao memorijalni vrt. Marcus je otvorio kafić, Annin kafić, gdje su djeca čitala knjige, a smijeh je ispunjavao prostor.

Jedne večeri, Marcus je došao do spomen-kamena, položio buket i šapnuo: „Mama, došao sam prekasno, ali sam došao.“

I tada, na tom tišinom obuhvaćenom mjestu, glas iz bunara je konačno utihnuo. Ispod njega ostala je istina koja je, iako duboko zakopana, uvijek izronila.