Polina je bila na ivici strpljenja. Dugo je pokušavala da živi miran život, usklađujući posao, roditeljstvo i odnos sa mužem, ali činilo se da je na svakom koraku nešto što je vređalo njenu unutrašnju ravnotežu. Danas, na povratku kući, to je postalo još jasnije.
Tog popodneva, dok je bila u važnom sastanku sa klijentom, njen muž Andrej je nazvao. Njegove reči, koje su bile začinjene izgovorima i objašnjenjima, stisnule su joj srce. Polina je znala da će svekrva doći. Valentina Petrovna, žena koja je kroz sve godine njenog braka postala simbol nepoželjne prisutnosti, dolazila je iznenada. To je značilo još jedan period nesanica, još jednu borbu za poštovanje i još jedan test strpljenja.
„Polina, nemoj da se ljutiš, ali sam pokupio mamu s busa. Nedostajali su joj unuci, pa je odlučila ostati nekoliko dana“, rekao je Andrej, očigledno zbunjen zbog njene tišine sa druge strane telefona.
Svi se sećamo početnih dana braka. Tada su živeli u velikoj kući njegove majke, koja je bila toliko hladna da se činilo da čak ni ljubav nije mogla da je ugrije. Tih dana, Polina je stalno bila na ivici. Niti je imala prostora za disanje, niti je mogla da se opusti. Nije se slagala sa svekrvom, koja je često imala primedbe na sve što je radila. Iz tih dana potiču najgora sećanja – i ono na to kako je Valentina Petrovna potpuno ignorisala njene napore, izbacivši je sa malim sinom na kišu i kriveći je za svaki mogući problem u kući.
„Zar ne čuješ kako dijete plače?“, počela je Valentina svaki put kada bi Polina bila u kuhinji i imala što da uradi. „Uvijek samo ‘ideš’, a ništa ne činiš!“ Iako bi Polina nastojala da odgovori mirno, svekrva je bila neumoljiva.
Ponekad bi čak izigravala i majčinski autoritet, kao u onom trenutku kada je uzela supu koju je Polina kuvala za svog muža i jednostavno je izlila, smatrajući da je ona bolje znala šta bi Andrej voleo da jede.
Osećala je gnev, ali je pokušavala da ostane smirena, iako je svaki dan bio novi izazov. Čak ni Andrej, uprkos svojoj ljubavi prema njoj, nije mogao da je zaštiti. Bio je previše vezan za svoju majku, koja je sve vreme radila na tome da stvori prepreke između njega i njegove žene.
I sada, kada je svekrva opet došla, Polina je znala da mora da se suoči sa tom situacijom. Nije želela da se vrati kući, znajući da će se suočiti sa još jednim danom u kojem je bila osuđena da bude u njenoj senci.
Kada je konačno stigla kući, osećala je kako joj srce brže kuca. Kroz misli joj je prolazilo sve ono što je već prošla, a sada je bila suočena s još jednim testom. Na vratima stana dočekao je zvuk koji ju je zaledio – očajan plač. To je bio glas njene kćerke, Svete.
„O, ne“, pomislila je Polina, i ubrzo je utrčala u stan, uspinjući se stepenicama i drhteći od straha. Kada su vrata popustila pod njenim pritiskom, scena koju je zatekla bila je poput horora. Na podu je stajala Valentina Petrovna, u ruci je držala kaiš, a njena kćerka Sveta bila je u kutu, jecajući. Njen mali sin, Kiril, pokušavao je da je zaštiti, ali su suze tekle niz njegovo lice.
„Naučit ću te da ne diraš bakine stvari!“, vikala je Valentina, podižući ruku za još jedan udarac. Polina je jednostavno eksplodirala.
„Šta radite?! Tučete moje dijete?! Jesi li poludela?!“, vrisnula je, jureći prema njima.
Valentina je samo okrenula oči, kao da nije ni shvatala težinu situacije. „Oh, konačno si se pojavila! Tvoja kćerka je prosula čaj po mojoj skupoj torbici i sada mi uzvraća!“
Polina je ponovo zagrlila svoju decu, ljutnja joj je bujala u grudima. Osećala je kako joj nešto puca u stomaku, kad je ugledala crvene tragove na Svetinom telu, od udaraca kaišem.
„Izlaziš iz moje kuće!“, odlučno je rekla. Valentina je ostala zatečena. Njena neverica bila je očigledna.
„Ne idem nigde! Došla sam da vidim sina i odgojim unuke!“, odgovorila je, drsko. U tom trenutku je i Kiril progovorio, sa suzama u očima.
„Baka je udarila Svetu jer je prosula čaj… A onda je Sveta rekla da je ružno udarati djecu…“, šaputao je Kiril, držeći sestru u naručju.
Nekoliko trenutaka kasnije, Andrej je došao kući i sve se promenilo. Valentina je pokušala da manipuliše situacijom, govoreći mu da je ona samo „izgrdila“ unuku, dok su svi tragovi nasilja bili očigledni. Andrej je postao ozbiljan, a očajnički pogled njegove majke nije mogao da prikrije istinu.
„Mama, tučeš mi djecu?!“, upitao je. U tom trenutku, Polina je otkrila kameru koju su postavili u kući da bi pratili decu dok nisu kod kuće. Snimak je jasno pokazao šta se dešavalo.
Valentina je u tom trenutku počela da razmišlja o svemu. Njen pokušaj da ponovo kontroliše sve, da se postavi kao jedini autoritet u porodici, sada je imao ozbiljne posledice. I ona je shvatila da mora nešto da menja.
Svetin očajni pogled, suze koje su padale sa lica njenog sina – sve to bilo je previše. U tom trenutku, kada je sve kulminiralo, Polina je bila spremna da zatraži promenu. Mnoge stvari su se promenile u toj sobi tog dana. Iako nije mogla da zaboravi bol i povrede koje je pretrpela, odlučila je da napravi prvi korak ka pomirenju.
„Za Andreja, za decu, da“, prošaptala je sebi.
Kada su svi napustili stan, Polina je ostala razmišljajući o onome što bi moglo da bude. Iako je bilo mnogo nesuglasica, prvi put je osetila nadu. Nade da će moći ponovo da živi sa svojom porodicom u miru, bez straha i manipulacija.