Ana nikada nije mogla zamisliti da će se jednog običnog jutra, nakon razvoda, na njenim vratima pojaviti starija žena s koferom u ruci. A ipak, tu je stajala Galina Sergejevna, njena bivša svekrva, kao da dolazi na prijatno popodnevno druženje, a ne da traži utočište. Njeno lice, puno uvrijeđene samouvjerenosti, odavalo je uvjerenje da se sve podrazumijeva — da će joj Ana, iako više nije snaha, otvoriti vrata i pružiti sigurnost.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
„Anječka, draga,“ započela je Galina umilnim glasom, spuštajući kofer na prag, „nemam gdje otići. Moj Serjoža je doveo onu… Natašu, kako se već zove, da živi s njim. Pa ne želim da smetam mladima. Neka oni grade svoju ljubav, zar ne? A ja, u mojim godinama… gdje bih mogla? Hoćeš li mi dozvoliti da ostanem malo?“
Ana je za trenutak osjetila kako joj se u grudima skuplja težak kamen. Pred njom je stajala žena od šezdesetak godina, majka njenog bivšeg muža, čovjeka koji ju je bez mnogo objašnjenja zamijenio mlađom koleginicom. Ipak, što je mogla reći? Zar je mogla izbaciti staricu na ulicu? S teškim uzdahom sklonila se u stranu i pustila je unutra.
„Ali, Galina Sergejevna, imate svoj stan…“ rekla je tiho dok su zatvarala vrata.
„Oh, Anječka,“ nadušak je uzdahnula svekrva, već se smještajući na kauč i izuvajući cipele kao da je u vlastitoj kući, „znaš ti dobro kakva je moja mala kutija. Tjeskobna, mračna, zagušljiva. Ovdje je prostrano, zrak je svjež. A Serjoža je rekao da ti, budući da si sama, imaš dovoljno prostora.“
Naravno da je to rekao Sergej, pomislila je Ana. Njemu je bilo najlakše — oslobodio se „tereta“, smjestio majku kod svoje bivše žene i mirno nastavio živjeti s novom partnerkom. Niko se nije pitao kako je Ani u svemu tome.
„Još malo,“ ponovila je Galina, već skidajući šal i smještajući se udobno, „samo dok ne sredim stvari.“
Prvih nekoliko dana Ana je šutjela. Kuhala je doručak, kupovala „hitno potrebne“ lijekove i tiho čistila za svekrvom. Galina Sergejevna se ispostavila kao nimalo zahvalna stanarka. Prljavo suđe ostavljala je u sudoperi, odjeću razbacivala svuda, a televizor nije gasila do ponoći, gutajući sapunice i melodrame.
„Anja, sunce,“ obratila se jedne večeri, „moj penzionerski prihod je minimalan. Možeš li mi pomoći malo za namirnice? I za ove tablete… pritisak mi je skakao.“
Ana je izvadila novčanik i dala joj pet hiljada. Zatim nekoliko dana kasnije još tri za „čudotvorni dodatak za krvne sudove“. Pa opet nekoliko hiljada za „nešto uz čaj“. Na kraju mjeseca, Ani su džepovi bili prazni, a Galina je i dalje zahtijevala.
Kada je jednom, skupljajući hrabrost, pokušala da postavi granicu, susrela se s olujom.
„Možda bismo trebali živjeti u skladu s mogućnostima?“ rekla je Ana oprezno. „Nisam ja nikakav oligarh.“
Svekrva se naglo okrenula, a u njenim očima zablistala je ona poznata iskra — ona koja je uvijek nagovještavala neizbježan skandal.
„Kako se usuđuješ!“ podigla je glas Galina. „Primila sam te u svoju porodicu kao kćerku! Deset godina! A ti sad meni brojiš sitne pare?!“
„Ne brojim, samo—“
„Šta ti znaš o životu, ti bezdjetna stvorenje! Sama sam odgajala sina! Sama! Radila sam tri posla da bih ga izvela na pravi put, a ti sad meni uskraćuješ lijekove?! Reći ću cijeloj zgradi kakva si, bezosjećajna, hladna, sebična!“
Ana je stisnula usne i šutjela. Tako je bilo i sljedećih dana, i onih poslije njih. Svaka primjedba završila bi napadom, optužbama i scenama koje bi odjekivale cijelim hodnikom. Galina je bila majstorica histerije: mogla je vikati satima, prizivati susjede, plakati i kleti, sve u isto vrijeme.
Nakon jednog posebno iscrpljujućeg dana, Ana je nazvala Sergeja.
„Serjoža, dođi po svoju majku.“
„Ma daj, Anja,“ odgovorio je, tonom punim nestrpljenja. „Znaš da gradim vezu. Mama je već na ivici zbog razvoda. Ne možeš li ti to izdržati još malo?“
„Ne mogu. Nemam više ni novca ni živaca.“
„Nemoj biti dramatična. Ona je starija žena, treba joj njega. Ako možeš pomoći, pomozi.“
Potom je linija pukla. On je spustio slušalicu.
Ana je sjedila u kuhinji, gledajući u praznu šoljicu, i u tom trenutku donijela odluku. Galina Sergejevna se ponašala kao gospodarica njenog stana, trošila njen novac, vrijeđala je i ponižavala, a pri tom bila uvjerena da Ana nema hrabrosti da je se riješi. Mislila je da će je držati iz straha, da će pokleknuti pred manipulacijama. Ali nije znala da Ana ima svoje planove.
Sljedećeg jutra, dok je Galina otišla u kliniku na kontrole, Ana je pozvala bravara. Brave su promijenjene u roku od sat vremena. Kada se svekrva uveče vratila, ključ se nije okretao.
„Anja! Anika, otvori!“ lupala je na vrata. „Kakva je ovo glupa šala?!“
Ana je izašla na odmorište, mirno se naslonila na ogradu i promatrala je.
„Ovo nije šala, Galina Sergejevna,“ rekla je hladno. „Spakujte stvari, taksi je već naručen.“
„Šta?! Jesi li poludjela?! Gdje misliš da ću ja sad?“
„Kući,“ rekla je Ana bez oklijevanja. „Tamo gdje i pripadate — svom sinu.“
„Ne mogu! Tamo je Nataša!“
Ana se blago osmjehnula. „A meni je bilo lako? Ja sam deset godina gledala kroz prste vašem sinu, a on me zamijenio prvom mlađom ženom koja mu se nasmiješila. Pa ipak sam otišla. Sad ćete i vi.“
Galina je zaurlala, hvatajući se za grudi: „Kako se usuđuješ! Ja sam starica! Srce mi je bolesno! Nemaš pravo!“
„Imam,“ odgovorila je Ana smireno. „Ovo je moj stan.“
„Reći ću svim komšijama kakva si ti!“
„Samo naprijed. Nije me briga.“
Pakovanje nije dugo trajalo. Galina nije ni imala mnogo stvari, uprkos dramatičnom otporu. U taksiju je sjedila ukočeno, teatralno se držeći za grudi, ali Ana nije obraćala pažnju.
Stigli su do Sergejevog stana. Ana je prva uzela kofer i unijela ga u hodnik. Zajedno su se popeli do trećeg sprata. Vrata je otvorio Sergej, iznenađen, u otrcanoj trenerci.
„Anna? Mama? Šta se dešava?“
„Povratak,“ rekla je Ana hladno, gurajući kofer u hodnik. „Galina Sergejevna više ne živi sa mnom.“
Iz sobe je izašla Nataša, vitka plavuša u svilenom ogrtaču. Kad je ugledala svekrvu, lice joj je problijedilo.
„Ali mama ne može ovdje da živi!“ povikao je Sergej, zbunjeno. „Mi… mi…“
„Gradiš svoj novi život, zar ne?“ prekinula ga je Ana. „Odlično. Gradi ga. Ali bez mene i bez moje pomoći.“
„Ana, ne razumiješ,“ počeo je Sergej onim istim tonom kojim je uvijek mislio da može omekšati svaku situaciju. „Mama je stara, bolesna. Njena penzija je mala.“
„Ona ima sina,“ odrezala je Ana. „Neka joj on pomogne.“
„Ali ja imam novu porodicu!“
„I ja imam novi život,“ rekla je Ana tiho, ali odlučno. „Bez tvojih problema.“
Okrenula se i otišla, ostavljajući iza sebe scenu prepirke u hodniku, Sergejeve očajničke proteste i Galinine uzvike.
Te večeri, kad se vratila u svoj stan, Ana je prvi put nakon dugo vremena osjetila mir. Nije bilo galame, nije bilo prigovora, nije bilo zahtjeva za novcem. Samo tišina i njen vlastiti prostor. Shvatila je da sloboda ponekad ne dolazi sama od sebe, već da je treba izboriti — hrabro, odlučno, bez straha od toga šta će reći drugi.
Galina je mislila da će Anu držati podalje od istine, da će igrati na kartu sažaljenja i straha. Ali Ana je dokazala suprotno: nije bila žena koja će nositi tuđi teret samo zato što drugi misle da tako treba.
To je bio početak njenog stvarnog, novog života.