Katja je tog dana bila iscrpljena do kostiju. Radila je prekovremeno u kancelariji, boreći se s beskrajnim tabelama, brojkama koje nikada nisu htjele da se slože, i šefom koji je imao neobičnu strast da sve traži barem tri puta prepravljeno. Kada je konačno izašla iz tramvaja i ušla u svoj stan, osjetila je olakšanje – kao da je prešla prag malog utočišta u kojem je mogla biti svoja.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Ali tog dana je na vratima, umjesto topline doma, dočekala rečenica koja ju je presjekla:
– Katja, moramo razgovarati… Vika će se useliti.
Stajala je u hodniku s kesama iz prodavnice koje su joj počele kliziti iz ruku. U prvim trenucima nije mogla da povjeruje da je dobro čula.
– Šta si rekao? – pitala je oštro. – Tvoja kćerka će živjeti ovdje? Jesi li ti pri sebi, Slavo? Ovo je moj stan. Moj! I samo ja odlučujem ko ovdje može da kroči!
Nije bio trenutak za ovakve razgovore, ne poslije radnog dana koji joj je iscrpio i zadnji atom snage. Ali Slava je stajao pred njom, nervozno trljajući nos, kao što to uvijek radi kad pokušava prikriti nelagodu.
– Katja, hajde da ovo riješimo mirno – govorio je blagim glasom. – Vika nema gdje da ide. Njena majka… pa, znaš Svetlanu. Svađaju se stalno, a sada ju je istjerala iz stana. Dečko ju je ostavio, a očuh je ne želi ni da vidi. Ako je ne primimo, ostaje na ulici.
Katja je spustila kese na sto i okrenula se ka njemu, ruku na bokovima.
– I to je moj problem zato što…? Slavo, tvoja kćerka nije dijete. Ima devetnaest godina, skoro dvadeset! Na fakultetu je, odrasla osoba koja bi trebala da zna da snosi odgovornost. A ja? Jesam li ja ovdje dadilja za tvoju razmaženu kćer?
Svaka posjeta Vikina Katji je bila kao mala oluja – bučna, neuredna, i uvijek ostavi trag haosa. Sjećala se posljednjeg puta: Vika je, bez pitanja, uzela njen skupi fen za kosu, razbila ga i još drsko rekla: „Ma tata će ti kupiti novi.“ Bez trunke griže savjesti.
Slava je ćutao. Znao je da je Katja u pravu, ali njegov očinski instinkt – ili možda krivica što je dijete odrastalo u razvedenoj porodici – tjerao ga je da gleda kroz prste.
– Ona je moja kćerka – izgovorio je napokon. – Ne mogu je izbaciti napolje.
– A ja sam ti žena! – Katja je osjetila kako joj se srce penje u grlo. – I podsjećam te, ovo je moj stan. Ako ti toliko znači da joj pomogneš, iznajmi joj sobu, plati joj dom, ali nemoj od mene da praviš žrtvu!
Ali onda je došlo ono što ju je zaista pogodilo.
– Već sam joj obećao.
Te riječi pale su kao grom. Katja je na trenutak zanijemila, osjećajući da joj se svijet okreće pod nogama.
– Obećao? Bez da si mene pitao? U stanu koji je registrovan na mene? – njen glas postao je leden. – Bravo, Slavo. Zaista sjajno.
Slava je pokušavao da je uvjeri da će ovaj put biti drugačije. Da će se Vika promijeniti, da je obećala. Ali Katja je imala previše iskustva da bi povjerovala u takve bajke.
Tri godine njenog braka bile su tri godine borbe sa sjenkom druge žene – Svetlane, Slavinog prvog braka – i sa ćerkom koja je vjerovala da joj svi sve duguju.
I onda, kao da se sve urotilo da potvrdi Katjine strahove, u petak ujutro, dok je bila sama kod kuće, brava na vratima je zaškripala. Katja nije otvarala. Znala je ko je. Ali ključ se okrenuo – ključ koji je Slava dao bez njenog znanja.
Na vratima se pojavila Vika. Sa jarkom šminkom, u izazovnoj odjeći, uz nju taksista koji se mučio s ogromnim koferima.
– Zdravo, Katjuh – dobacila je veselo, kao da su najbolje prijateljice. – Gdje da stavim stvari?
– Nigdje – odgovorila je Katja hladno. – Nemaš dogovor sa mnom da živiš ovdje.
Vika je trepnula, pa odmah promijenila masku u uvrijeđenu djevojčicu:
– Ali tata je rekao…
– Ne zanima me šta je tata rekao. Ovo je moj stan.
Taksista, zbunjen, brzo je ostavio kofere i otišao. Vika se okrenula, a lice joj se iskrivilo u poznati podrugljivi osmijeh:
– Znaš, Ekaterina – izgovorila je naglašeno, kao da joj je to prezime uvreda – tata će uvijek izabrati mene. Ja sam mu kćerka, ti si samo još jedna žena u nizu. Misliš da si posebna?
Katja je zadržala mirnoću.
– Jesam. Jer sam mu žena. A ti si ovdje gošća, ako uopšte jesi.
Nije htjela da se spušta na nivo prepirke, ali Vika se ponašala kao da je već gazdarica. Zauzela dnevnu sobu, raskomotila se, noge stavila na sto, glasno pričala s prijateljicom preko telefona i komentarisala stan: „Bože, kakve tapete, ko još ovako živi?“
Katja je sjedila u kuhinji, čekajući Slavin povratak.
Kad se konačno pojavio, prizor koji ga je dočekao bio je upravo ono od čega je bježao – njegova žena i njegova kćerka, dvije žene s kojima nikada nije znao da nađe zajednički jezik, sada na ivici rata.
– Tata! – Vika je potrčala prema njemu. – Tvoja žena me izbacuje!
Katja je prekrižila ruke. – Tvoja kćerka se uselila bez mog pristanka.
Slava je na trenutak izgledao kao da će se raspasti. Kao da ga je cijeli teret prošlosti pritisnuo na leđa.
– Katja… možda da pokušamo naći kompromis? – promucao je.
– Kompromis? – njen smijeh bio je gorak. – Tri godine pravim kompromise. Tri godine trpim njene hirove i tvoje izgovore. Ne. Vrijeme je da izabereš, Slavo.
I tada se dogodilo nešto što Katja nije očekivala. Slava je pogledao svoju kćer i rekao:
– Vika, Katja je u pravu. Nisam trebao da ti obećam išta bez njenog pristanka. Ovaj stan pripada njoj, i moraš naučiti da ne možeš uvijek dobiti ono što želiš.
Vika je problijedila, kao da joj je neko udario šamar. Nikada prije njen otac nije stao protiv nje.
– O, zaista? – glas joj je bio hladan kao led. – Znači biraš nju umjesto mene? Vlastitu krv?
Slava je samo tiho rekao: – Biram da te naučim odgovornosti.
Vika je prasnula, pokupila torbicu i izjurila, zalupivši vratima. Koferi su ostali u hodniku – nijemi podsjetnik na rat koji se vodio u toj kući.
Slava je sjeo na kauč i zakopao lice u dlanove.
– Sve sam uništio – šaptao je. – Izgubio sam i nju i tebe.
Katja je prišla i tiho stavila ruku na njegovo rame.
– Ne, Slavo. Donio si prvu ispravnu odluku otkad sam s tobom. Možda te tvoja kćer sada mrzi, ali kad-tad shvatiće da joj svijet ništa ne duguje. A ja… možda još uvijek vjerujem da možemo zajedno.
Nije mu rekla da mu je u potpunosti oprostila. Povjerenje se ne obnavlja preko noći. Ali prvi put je osjetila da njen muž ima snage da bude partner, da bude muž, a ne samo otac koji popušta pred suzama.
Pred njima je bio dug put, ali bar su znali da koračaju istim pravcem.