Kišno oktobarsko veče spustilo se na grad. Ulica je bila mokra i svetla pod neonskim reklamama, a Natalija je ubrzanim korakom zakoračila u svoj dvosobni stan. Osećala je težinu dana – ceo radni dan je provela u dizajnerskoj agenciji, gde su se rokovi nizali jedan za drugim, a šef zahtevao nemoguće. Jedino o čemu je maštala dok je koračala stepenicama bilo je da skuva nešto toplo i napuni kuću mirisom večere.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
U kuhinji je brzo skinula mantil, pustila ulje da se greje u tavi i izvadila sve što je planirala za večeru. Kotleti i heljda – jednostavno, ali ukusno. Znala je da će se Sergej, njen muž, uskoro vratiti. Obično bi mu priredila toplu dobrodošlicu, večeru uz razgovor i poneki plan za vikend.
Dok je čekala, pogledala je oko sebe. Kuhinja je bila upravo onakva kakvu je zamišljala još kao studentkinja. Bele fronte ormarića, moderno ugrađeni aparati, radna površina koja je praktična, a opet elegantna. Svaka pločica, svaka polica bila je njen izbor. Nije to bio samo stan – bio je simbol njenog truda. Godinama je štedela, odricala se putovanja, skupih haljina, večera po restoranima. Trećinu plate stavljala je na stranu i sanjala o danu kada će reći: „Ovo je moj dom.“
I taj dan je došao. Stan je kupljen, kredit podignut na njeno ime, i sve se činilo kao temelj buduće sigurnosti.
Zvuk ključeva u bravi vratio ju je u sadašnjost. Vrata su se otvorila, ali Sergej nije ušao veselo kao obično. Umesto uobičajenog „Zdravo, Nataša!“ ili zagrljaja, samo je prošao tiho u sobu. Natalija je podigla obrvu. Znala je muža dovoljno dugo da primeti kad nešto nije u redu.
Nakon nekoliko minuta pojavio se u kuhinji. Seo je za sto, ali ruke su mu nervozno drhtale ispod stola. Natalija je stavila tanjire, sipala kompot od jabuka i izgovorila:
– Hajde, večera je spremna.
On je seo, ali nije taknuo hranu. Lice mu je bilo napeto, a pogled odsutan.
– Nataša, moram da razgovaram s tobom – rekao je tonom koji nije obećavao ništa dobro.
Ona je spustila viljušku. Posle osam godina braka naučila je da iz glasa prepozna u kom pravcu ide razgovor.
– Reci.
– Juče sam dugo pričao s mamom – počeo je Sergej, i konačno podigao pogled. – Tamo je… teško. Znaš da mama živi u jednosobnom stanu. A sad se uselila i moja sestra sa malim, pošto se razvodi. Troje ljudi na trideset kvadrata, zamisli…
Natalija je klimnula. Znala je za to. Njegova sestra Svetlana često je imala burne ljubavne priče koje su završavale suzama i neizvesnošću. Ali nije mogla da poveže taj problem sa sobom.
– I? – pitala je.
Sergej se nakašljao, kao da se sprema za važnu izjavu.
– Mama je odlučila da zamenimo stanove. Mi ćemo se preseliti kod nje u garsonjeru, a ona i Svetlana s detetom će doći ovde, u tvoj dvosoban.
Rekao je to kao da saopštava da će sutra padati kiša.
Natalija je zastala s komadom kotleta na viljuški. Nije mogla da poveruje da je dobro čula.
– Molim? – upitala je polako, gledajući ga ravno u oči. – Možeš li ponoviti?
– Pa, jednostavno je – slegnuo je ramenima. – Tamo im je tesno, a ovde ima mesta. Ti i ja smo sami, nama i ne treba toliko prostora. Biće svima lakše.
Njene oči su se suzile. Pustila je viljušku na tanjir i naslonila se na stolicu.
– Da li se ti šališ?
– Nimalo – odgovorio je uvereno. – Mama je već počela da pakuje stvari. Vikendom možemo da prebacimo nameštaj.
U Nataliji je proključalo. Kao u brzom filmu, kroz misli su joj projurila sećanja: deset godina štednje, hipotekarni kredit, papir koji je potpisala sama jer je on imao lošu kreditnu istoriju. Svaka rata otplaćena od njene plate.
– Serjoža – rekla je mirno, ali odlučno – sećaš li se na čije ime glasi ovaj stan?
– Pa… tvoje – promrmljao je on, zbunjeno.
– Onda zapamti: bez mog pristanka niko se nigde ne seli.
Sergej je trepnuo, kao da nije očekivao takav odgovor.
– Nemoj biti sebična – pokušao je mekim glasom. – Mama je toliko puta pomagala. Sećaš se kada smo kupovali auto, pozajmila nam je novac?
Natalija se osmehnula gorko. Pomagala jeste, ali uz kamatu, uz stalne prigovore i podsećanja. Svaka njena „pomoć“ bila je uteg oko vrata.
– U redu – rekla je. – Ali pravila se znaju. Ja sam vlasnik stana, ja otplaćujem kredit. To što si ti dao obećanja bez mene – to je tvoj problem.
On je ustao i počeo da šeta po kuhinji.
– Ali mi smo muž i žena – pokušao je ponovo. – Što je tvoje, to je i moje.
– U braku, da – rekla je Natalija. – Ali ovaj stan sam kupila pre nego što smo se venčali. Mojim novcem.
Tišina je pala. On je stajao kod prozora, dok su mu misli jurile. Znao je da njegova žena retko diže glas, ali da kad nešto kaže, to ostaje kao zakovano.
– Možda samo privremeno? – pokušao je još jednom. – Mesec, dva…
Natalija se nasmejala kratko.
– Privremeno kod tvoje majke znači zauvek. Znaš je bolje od mene.
Sergej je ćutao.
– Dobro – rekla je konačno. – Ako želiš, možeš ići da živiš kod nje. Ali ključeve od ovog stana mi vraćaš.
On ju je pogledao, iznenađen, kao da je upravo čuo da se zemlja prestala okretati.
– Šta?
Natalija je otišla do komode, izvukla privezak i uzela ključeve. Njegovim rukama je vratila samo ključeve od auta i vikendice.
– Evo ti tvoje. A stan ostaje moj.
Sergej je seo, nemo gledajući u ključeve na svom dlanu.
– Dakle, imam izbor? – pitao je tiho.
– Tačno – rekla je. – Ili živiš ovde sa mnom, ili kod mame. Ali mene nećeš naterati da se odreknem svog doma.
Sutradan je njegova majka pozvala. Natalija je čula glas iz telefona, oštar i uvređen, kako viče:
– Kako to misliš, ne daš stan? Sergej je rekao da ste se dogovorili!
– Ne, nismo – rekla je Natalija smireno. – I ponavljam: stan je moj.
Sa druge strane začuo se rafal optužbi: da je sebična, da ne misli na dete, da je hladna.
Natalija je tiho spustila slušalicu.
Dani su prolazili, a svekrva nije odustajala – pozivi, pritisci, čak i posete. Pokušavala je da manipuliše emocijama, da podseća na „porodicu“. Ali svaki put je naletela na Natalijino mirno, ali nepokolebljivo „ne“.
U početku je Sergej pokušavao da je ubedi. Onda je, videvši njenu odlučnost, prestao. Kao da je i sam shvatio da njegova majka nikada ne zna za granice.
Vremenom je napetost popustila. Svetlana je našla stan, svekrva je ostala u svom garsonjeru, a život je nastavio dalje.
Jednog mirnog vikenda, dok su pili čaj, Natalija je rekla:
– Znaš, Serjoža, tvoja majka mi je zapravo učinila uslugu.
– Uslugu? – upitao je začuđeno.
– Pokazala mi je da umem da kažem „ne“. I da nema ničeg lošeg u tome.
Sergej je ćutao, a onda tiho klimnuo. Možda je prvi put shvatio koliko je njegova žena snažna.
A Natalija je tog trenutka znala da je napravila pravu odluku. Jer nekad jedno čvrsto „ne“ može da zaštiti ceo život.