Kad je Marko otišao, mislio sam da je i meni kraj. Nije se radilo samo o prezrenju koje je ostavio za sobom — to je bio način na koji je isključio svjetlo u našem domu i pretvorio poznate zidove u neprijateljsko mjesto. Ostavio je mene, Alekseja, koji je tad imao deset, Sofiju osam, malog Juru i bebu Leu; ostavio je sve dugove koje je u tihi sat parao ubilježnice; ostavio je penale, opomene koje su dolazile kao male, neumoljive ptice da kljucaju moju hranu.
Bio je petak u martu kada je ubacio svoje stvari u auto i otišao kao da on ne ostavlja iza sebe ništa. Iako — ostavio je. Ostalo je to što se u kuhinjskoj fioci više ne nalazio onaj njegov neuredni smijeh, ostalo je prazno mjesto kraj televizora, ostao je račun od struje koji je tog mjeseca imao crveni pečat. Sjedjela sam na stolu s pjenom od testa još na rukama i gledala kako se svjetlo razlijeva po brašnu. Djeca su se okupila oko mene, gledali su me tiho, kao da u meni očekuju čudo.
Nisam imala ni plan ni rezervu. Radila sam kao vatrogasac u jednoj maloj opštinskoj biblioteci — ugodno, ali slabo plaćeno mjesto među prašnjavim policama i škripavim stolicama. Plaćali su me dovoljno da preživim kad je Marko bio svoj, da kupim jednu ili dvije namirnice više kad su nam gosti dolazili. Sad su ti mrvljeni prihodi morali nahraniti pet usta — i povratiti dug koji je Marko zadužio “za vrijeme krize”, kako je rekao.
Prve sedmice bile su poput uvoda u roman koji nisam željela čitati. Pozdravi sa susjedima su bili kratki, potvrde za hranu su se skupljale, a ja sam svako popodne gledala listu računa i pokušavala zamišljati kako da svaki minus pretvorim u plus. Pokušala sam raditi prekovremeno, čistiti imaginarne stanove, prodavati nepotrebne stvari — ali stvarnost se opirala. Djeca su počela štedjeti na svemu: Sofija mi je došaptavala kako dijeli svoje olovke s bratom, Jure je prišunuo da cijene sladoleda padnu s liste želja.
Jedne večeri, dok sam zatvarala biblioteku, osjetila sam kako mi se nešto u grudima pomjerilo. Stariji čitač, gospodin Radovan, ostavio mi je kutiju knjiga — “stare stvari, možda ti zatrebaju”, rekao je. Knjige su bile raznovrsne: debeli romani koje dugo nisam otvarala, zbirke pjesama, nekoliko kuvara, i jedna stara beležnica s prastarim receptima i malim rukopisnim komentarima. Miris papira me je smirio na način na koji skoro ništa drugo nije moglo.
Tog vikenda sam odlučila: pored biblioteke otvorit ću malu izložbu ili — budimo realni — improvizovani buvljak knjiga. Stavila sam plakat na oglasnu tablu, objavila par riječi na facebook grupi susjedstva (nevoljno, pomislila sam da je sramota tražiti publiku), i čekala. Djeca su pomogla: Aleksej je iznosio stolove, Sofija je slagala naslagane džepne romane, Jure je bio zadatak za naplatu — imao je krupne oči, kao da je u tom trenutku shvatio da novac nije bajka nego sredstvo. Lea je sjedila u starom dječjem stolcu i zgrabila svaku šarenu sličicu.
Prva subota bila je mutna i hladna. Stigli su ljudi koji su redovito dolazili u biblioteku — nekoliko penzionera, majka s dvoje djece koja je tražila bajke za čitanje za laku noć — i jedan mladi par koji je imao potrebu da izmijeni kolekciju starog Murakamija. Nekoliko saputnica primijetilo je plakate. Djelovalo je ništa spektakularno. Ali nakon pola sata, prostorija se napunila. Netko je rekao: “Vau, ovo su stare kuhinje, tko bi pomislio?” Drugi je dodao: “Dvije marke po romanu? To je kao da uzmete dio prošlosti…” I onda su knjige počele odlaziti.
Iskreno, nisam planirala da zaradim cijeli prihod kuće. Plan je bio jedno od onih malih čuda: dovoljno da kupim namirnice za tjedan ili dvije. Ali kako su sedmice prolazile, nešto se promijenilo. Buvljak knjiga prerastao je u vikend-događaj. Ljudi su donosili svoje stare naslove; i ja sam počela primjećivati osobu: gospođu sa šeširom koja je svakog utorka donosila vreću klasične poezije; mladić koji je tražio knjige o urbanom vrtlarstvu; djevojčica koja je trebala lektiru. Svaki prodani primjerak bio je mali novac koji je išao na struju, a potom na putovanja na pijacu, pa na lijekove za Juru.
Otvorila sam i kolokvij “Čitaj i pomaži” — sat posvećen djeci iz raznih socijalnih programa. Naučila sam male čitatelje kako da ispričaju priču. Dječji osmijesi su me vraćali više nego što su računi mogli. U tom trenu sam prvi put osjetila da sam upravljala više od kafića; upravljala sam tugom i nadom.
Nije sve išlo glatko. Bankovne opomene su još uvijek stizale. Jedne sedmice, kada je proizlazio problem sa vodom u kotlu, mislila sam da će sve otići niz vodu. Ali tada je stigla poruka od Viktora Andrejeviča, čovjeka iz općine koji je došao nakon što je pročitao kratku vijest u lokalnim novinama o našem buvljaku. On je ponudio malu subvenciju i pomoć u registraciji — “mikrokredit za podršku malim inicijativama”, rekao je. Ruka sudbine? Možda. Ali to je značilo zakasniti manje račune i kupiti malo živežnog za djecu.
Najvažniji trenutak dogodio se u proljeće, tri godine od Markovog odlaska. Ušla je u kafić žena u elegantnom mantilu i pitala je: “Da li ste to vi — Ana iz ‘Anyinih lepinja’?” Pogledao sam je i bio sam pomalo bez daha. Zvala se Elena. Bila je vlasnica lanca kafića iz grada. Rekla je, smijući se, da je čula o nama i da bi voljela kupiti prava za recept. Nakon razgovora koji je trajao satima, evo nas: franšiza, ugovor, pomoć u marketingu, novac koji je tako mirno zveckao u mojoj torbi kao da je dugo tražio dom.
Kada su uplate legle, hipoteku smo smanjili. Djeca su dobila tečajeve: Sofija je upisala glazbenu školu, Aleksej informatiku, Jure je konačno prestao kašljati kao od starog hladnog zraka. Mala Lea je trčala kroz prostor kao da slavi svaki novi dan. “Mama”, rekla je jednog popodneva, “jesi li znala da su knjige kao svjetiljke? Taj dio gdje ima mraka, a onda se upali svjetlo?” Nisam joj odgovorila riječima. Umjesto toga, sjela sam i pogledala naše police koje su presvlačile kutove sobe. Kao da sve te kupljene i prodane knjige prave mrežu koja nas drži.
Iako su pare bile važne, zapravo najveći dar nije bilo samo ekonomsko spasenje. Najvažniji dar bila je svijest o sopstvenoj snazi. Kada sam trebala raditi u tri ujutro zato što je netko zaboravio recept, kad sam učila knjigovođu kako zatvarati blagajnu, kad sam razgovarala s djecom o tome što znači odbaciti nekoga koga voliš, osjećala sam da se ne raspadam. Svaki problem sam rastavljala na komadiće i slagala ga opet, kao slagalicu.
Marko se vratio jednom — promrmljao je nešto o iskupljenju, o žaljenju. Stajao je na pragu našeg novog kafića, kao turista koji je zalutao u svoj bivši život. Pogledala sam ga i nekako, s blagom tugom i bez mržnje, rekla: “Dobro došao. Ali ovo je sada naš dom, ne tvoj bijeg.” Nije dobio ni zagrljaj, ni oproštaj, samo tiho: “Ponosna sam na nas.” I otišao je s pogledom koji je tražio one stare olakšanja koje više nisam imala da mu dam.
Danas, dok pišem ovo, djeca su u školi, a kafeterija je puna ljudi koji listaju knjige i naručuju vruće pecivo. Netko svira gitaru u kutu, a jedna starija gospođa mi donosi svome unuku dvije priče iz djetinjstva. Pogledam kroz prozor — sve to izgleda normalno, ali znam koliko je sve to koštalo odugovlačenja, straha i žara.
Dar koji mi je sudbina dala nije bila platiša ili investitorica. Bio je to niz malih, neprimjetnih trenutaka: rukopis stare recepte-beležnice koji me inspirisao da pecem dvadeset lepinja u zoru; osmijeh gospođe koja je kupila roman i rekla “hvala što si ovo sačuvala”; riječi Elene koje su otvorile vrata. Najviše od svega, dar sam bila ja sama — žena koja je naučila da se bori, da traži, da stvara, da voli i opet stane na noge.
Kad legnem navečer, kad kuća utihne, ponekad otvorim onu staru beležnicu i pročitam bilješke — “malo ove soli, više strpljenja”, jedan stari komentar kaže. Smijem se na to sada. Više ne žudim za Markovim povratkom. Žudim za danima kad će djeca pričati djeci o tome kako je sve krenulo; i možda će netko u budućnosti doći i reći: “Tata, ovo je mjesto gdje su nas naučili da knjige mogu hraniti dušu — i stomak.”
I u tome je sva moć: u mirnim malim stvarima koje se sklapaju u život — u toplim lepinjama, u doniranim knjigama, u buvljaku koji je postao dom, u djeci koja su naučila da nađu svjetlo kad sve izgleda tamno.