Max, nemački ovčar, ukočio se kao statua, dlaka mu se nakostrešila. Njegov partner, policajac Daniels, znao je svaki njegov znak – ovo nije bila agresija, ovo je bilo upozorenje.
Terminal B je brujao od zvuka kotrljajućih kofera i glasova putnika, ali sve je iznenada utihnulo. Ljudi su se okrenuli prema ženi u plavoj haljini, koja je sada nesigurno stajala i grčila prste na kaišu svoje torbe.
„Gospođo, molim vas da mirno stojite,“ rekao je Daniels, pokušavajući da zvuči smireno, iako mu se srce ubrzalo. Max nije grešio. Ako je ovako reagovao, nešto nije bilo u redu.
Žena je odmahivala glavom, oči su joj se zasuzile. „Nemam ništa kod sebe! Zaklela bih se!“Max je opet zalajao – još glasnije, zatim zastenjao i nežno gurnuo njušku prema njenom stomaku. Daniels je znao da mora da reaguje odmah.
U sekundi je pozvao hitnu medicinsku ekipu aerodroma, a putnici su se uplašeno povukli unazad. Trudnica je počela da drhti, nesigurna šta se dešava. Daniels je prišao korak bliže, a onda izgovorio reči koje su naterale sve da zaneme…
„Moramo vas odmah pregledati,“ rekao je Daniels, sada glasom bez trunke sumnje. „Pas nikada ne reaguje ovako osim ako nešto nije ozbiljno.“Žena je pocrvenela, korak unazad, a zatim nervozno spustila pogled na svoj stomak. „Ali dobro sam…“ pokušala je da kaže, no glas joj je zadrhtao i sama nije zvučala uvereno.
Putnici su počeli da šapuću, izvlače telefone i snimaju. Daniels je odmah podigao ruku i naredio da se obezbedi prostor. „Svi nazad! Hitna situacija!“ Glas mu je odjeknuo terminalom, i gužva se razmakla.
Medicinski tim aerodroma stigao je za manje od dva minuta – dve žene i muškarac sa nosilima i prenosivim monitorima. Jedna od medicinskih sestara nežno je primila trudnicu za ruku. „Hajde da proverimo bebu, u redu? Samo da budemo sigurni.“
Žena je klimnula, sada već blijeda. Max je seo odmah pored nje, kao čuvar, i tiho zastenjao. Daniels je stajao na par metara, osećajući da prisustvuje nečemu što je mnogo veće od rutinske kontrole.
Odveli su je u malu prostoriju pored terminala, a Max je pratio sve vreme. Kada su je polegli na sto i priključili prenosni ultrazvuk, prostorijom se prolomio zvuk bebinog srca. Ali lekar je odmah podigao obrve.
„Ovo nije dobro,“ rekao je, gledajući u ekran. „Postoji unutrašnje krvarenje. Placenta je delimično odvojena.“Žena je zapanjeno otvorila usta. „Ja… mislila sam da su to samo bolovi od umora…“
Lekar je odmah izdao naredbu: „Odmah transport u najbližu bolnicu! Ako ne reagujemo sad, i majka i beba su u riziku.“Daniels je osećao kako mu se grlo steže. Da Max nije reagovao, ona bi verovatno ukrcala se na avion i doživela komplikacije u vazduhu.
Hitna pomoć je stigla do izlaza za nekoliko minuta. Putnici su sada stajali po strani, posmatrajući kako trudnicu pažljivo prenose na nosila. Max je sve vreme išao uz njih, njušeći i proveravajući da li je sve u redu.
Pre nego što su je uneli u ambulantna kola, žena je uhvatila Danielsa za ruku. Oči su joj bile pune suza. „Hvala… da vaš pas nije reagovao… možda ne bih doživela kraj dana.“Daniels se samo osmehnuo i pogledao Maxa. „Zahvali se njemu. On je pravi heroj.“Max je tiho zalajao, kao da je razumeo svaku reč.
Sutradan, Daniels je primio poziv iz bolnice. Glas na drugoj strani bio je veseo: „Majka i beba su stabilni. Lekari kažu da je intervencija bila u poslednjem trenutku. Da ste stigli sat kasnije, ishod bi bio tragičan.“
Daniels je spustio slušalicu i seo pored Maxa u kancelariji. Pogledao ga je i promrmljao: „Još jednom si nekome spasao život, partneru.“Max je legao pored njegovih nogu, miran, kao da je znao da je posao završen.
Nekoliko dana kasnije, žena i njen suprug došli su u policijsku stanicu. Doneli su malu korpu punu poslastica i pismo zahvalnosti. Suprug je prilazio sa suzama u očima i rekao: „Nikada nećemo moći da vam se odužimo. Naš sin će doći na svet zahvaljujući vama i vašem psu.“
Daniels se nasmejao, a Max je veselo mahao repom dok su mu davali poslasticu. Bio je to trenutak koji je sve podsetio da ponekad heroji ne nose uniforme – ponekad imaju četiri šape i srce koje nikada ne greši.
Kasnije, dok je Daniels vozio Maxa kući, pogledao ga je u retrovizoru i rekao: „Znaš, Max… ponekad mislim da ti osećaš više nego svi mi zajedno. I možda… možda upravo zbog toga spasavaš živote.“Max je pogledao svog partnera, zatim spustio glavu na šape i uzdahnuo – miran, spokojan. Misija je bila završena.