U malom stanu na periferiji grada, tišina je odzvanjala glasnije od vike. Na stolu su stajale tri neoprane šolje, a miris prepečenog čaja lebdio je u zraku. U tom trenutku, Sergej je zurio u svoju suprugu, ne vjerujući onome što je upravo čuo.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
„Šta radiš?“ upitao je glasom koji se gotovo raspao pod težinom straha.
„Odlazim, Sergej“, rekla je Nastja tiho, ali odlučno. „Tvoja majka nam ne dozvoljava da živimo. Ne mogu više ovako.“
U tom jednom „odlazim“ srušile su se sve njegove nade o mirnoj porodici, o ljubavi koja će pobijediti sve prepreke. Ali da bismo razumjeli zašto je Nastja otišla, moramo se vratiti nekoliko mjeseci unazad — u trenutak kada je njihova zajednica tek započela, a njegovu majku, Ninu Ivanovnu, već obuzeo bijes.
„Ovo je neka vrsta pomije!“ – Nina Ivanovna je bacila kašiku na sto. Metal je zazveketao o porcelan, a Nastja je poskočila, lice joj je pocrvenjelo, a oči su se napunile suzama.
„A ispod koje ograde si našao ovu ženu?“ pitala je sina s podsmijehom, stavljajući ruke na bokove.
„Nije ružna, mama. Ona je moja žena,“ odgovorio je Sergej mirno, ali u očima mu se vidjela bol.
Za Ninu Ivanovnu ništa nije bilo dovoljno dobro. Hrana koju je Nastja spremala bila je „smeće“, kuća „u neredu“, a njena odjeća „kao da je iz kontejnera“.
Sve što je ta mlada žena radila bilo je pogrešno – ne zato što nije znala, nego zato što nikada nije imala šansu da bude prihvaćena.
Sergej je znao da mu je majka oštra, ali nikada nije mogao zamisliti da će tolika gorčina uništiti njegov brak. On nije bio čovjek sukoba. Uvijek je tražio mir, riječi koje umiruju, a ne rane. Ali s Ninom Ivanovnom mir nije bio moguć.
Još od djetinjstva, Nina je svome sinu usađivala ideju da se mora oženiti „ženom od položaja“ — bogatom, obrazovanom, s porodičnim korijenima i statusom. „Porodica mora imati klasu“, ponavljala je kao mantru.
Sergej je, međutim, želio nešto drugo. Nije tražio bogatstvo. Želio je toplinu, mir, osmijeh kojim započinje dan i šapat kojim se noć završava. Sve to je pronašao u Nastji — skromnoj djevojci sa sela, jednostavnoj i srdačnoj, koja ga je voljela bez interesa i planova.
Upoznao ju je na fakultetu. Dok su drugi studenti jurili karijere i statuse, Nastja je tiho učila, skromno se smješkala i živjela s onim što ima.
Sergej se zaljubio u njenu čistoću, u to kako je znala biti sretna bez ičega.
„Trebao si me upoznati s njom prije vjenčanja!“ vikala je Nina Ivanovna. „Ja sam znala izabrati pravu ženu tvom ocu. Tako rade porodice! A ti si našao siročad bez miraza i klana! Da je tvoj otac živ, znaš li ti kako bi te kaznio?“
Sergej se na te riječi trznuo. Sjećao se djetinjstva — ćoška, suza i očeve šake koja je „učila poštovanju“.
Nije mrzio roditelje, ali je još tada sebi obećao: njegova porodica će biti drugačija. U njegovoj kući neće biti vike. Niti straha.
Ali sada, dok je gledao majku kako urla, a Nastju kako briše suze, znao je da gubi kontrolu.
„Dosta, mama! Ovo je moj život!“
„I tvoja propast!“ – odbrusila je i zalupila vratima. „Imaš sedam dana da se razvedeš.“
Te večeri, Sergej je mislio da će razgovor s majkom biti najgori dio dana. Nije znao da ga kod kuće čeka mnogo teži udarac.
Nastja je tiho pakovala svoje stvari.
„Šta radiš?“ pitao je, osjećajući kako mu glas drhti.
„Odlazim, Sergej. Tvoja majka me nikada neće prihvatiti, a ja više nemam snage. Ne želim da biram između tebe i dostojanstva.“
Zalupila je vrata i zaključala ih.
Te noći, Sergej je spavao na sofi. Ili bolje reći — nije spavao uopšte.
Ujutro nije bilo mirisa kafe, ni njenog glasa koji ga budi. Samo tišina i prljavo posuđe na stolu.
„Dobro je“, govorio je sebi, „otišla je da se ohladi. Poslije posla doći ću s cvijećem, sve će biti u redu.“
Kupio je ruže, jer nije znao koje cvijeće ona voli. Shvatio je da to nikada nije ni pitao.
Ali kada je stigao u njen ofis, rečeno mu je da je Nastja uzela odmor i otišla. Nije odgovarala na pozive. Nije se javljala na poruke.
Bez nje, stan je bio mračan, hladan i prazan.
Sergej je po prvi put osjetio šta znači riječ „usamljenost“.
U očaju, otišao je kod majke.
„Daj mi njenu adresu!“ – viknuo je.
„Ako je otišla, znači da te ne voli!“ – odgovorila je s poluosmijehom.
Sergej je samo šutio.
Prineo joj je buket ruža koji je prvobitno kupio za Nastju.
„Hvala ti, mama, za sve. Zbogom.“
Nina je ostala ukočena, gledajući sina kako odlazi. Bacila je cvijeće na pod i zarekla se da mu to nikada neće oprostiti.
Nije spavao te noći. Ujutro je sjeo u auto i krenuo prema selu za koje je čuo da je Nastjino rodno mjesto.
Tri sata je lutao, pitao prolaznike, pokazivao njenu fotografiju.
„Oprostite, jeste li vi Aleksej?“ upitao je muškarca koji je cijepao drva.
„Jesam“, odgovorio je grubo.
„Ja sam Sergej. Muž tvoje sestre.“
Aleksej je podigao obrve. „Onda bi bilo bolje da odmah ideš. Moja sestra se dovoljno isplakala zbog tebe.“
U tom trenutku, Nastja je izašla iz kuće. Pogledala ga je i zastala.
„Leša, pusti“, rekla je bratu, a on je samo klimnuo i otišao.
Sergej je prišao tiho, u rukama je držao buket poljskog cvijeća koje je kupio od starice kraj puta.
„Još uvijek ne znam koje voliš…“ rekao je tiho.
Nastja se osmjehnula. „Ovo su mi omiljene.“
Zatim je dodala: „Tvoja majka me zvala. Rekla je da prekida svaki kontakt s tobom i da te mogu ‘uzeti ako još želim’.“
Sergej se nasmijao kroz suze. „Jesam li još zanimljiv?“
„Ne znam“, rekla je, smješkajući se dok je stavljala ruku u njegovu. „Ali tvoj pogled još uvijek ima ono zbog čega sam te voljela.“
Nina Ivanovna je ostala sama.
Nikada nije priznala da je pogriješila, ali je često sjedila uz prozor, gledala u prazninu i pitala se zašto se njen sin više nikada nije vratio.
Sergej i Nastja su, daleko od grada, započeli novi život.
U dvorištu su zasadili cvijeće – ono poljsko, jednostavno, baš onako kako je ona voljela.
Nije im trebalo mnogo: samo mir, razumijevanje i ljubav oslobođena tuđeg ponosa.
Jer istina je jednostavna — porodica ne počinje porijeklom, statusom ili novcem.
Počinje srcem.
A Sergej je konačno naučio da prava ljubav ne traži odobrenje – samo hrabrost da se za nju boriš.