Čim je zvono zazvonilo, osetila sam kako mi se stomak stegao. Otvorila sam vrata i ugledala je — Valentina, moja svekrva, sa dva ogromna kofera i onom svojom strogo podignutom frizurom, koja joj je uvek davala izgled žene koja nikada ne popušta. Na njenim tankim usnama lebdela je ona poznata mešavina nipodaštavanja i moralne uzvišenosti.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
„Zdravo, Lena“, rekla je tonom koji nije dopuštao prigovor, gurajući se u stan kao da je njen. „Zadržaću se samo kratko.“
U njenom svetu, „kratko“ je značilo sve — od nekoliko dana do pola meseca. Pomakla sam se i pustila je unutra, osećajući kako naš mali stan na Planernoj, od samo 28 kvadrata, odjednom postaje još manji.
„Dobro veče, Valentina Petrovna“, izustila sam, gurajući osmeh. „Nismo vas očekivali.“
„Trebalo bi da ne moram da najavim posetu sopstvenom sinu“, odbrusila je, spuštajući torbe tačno kod vrata i počevši da skida kaput. „Gde je Saša?“
„Na poslu. Vraća se uskoro“, odgovorila sam.
Sela je na našu malu sofu i osvrnula se po stanu, pogledom koji je prodirao kao rentgen — svaki detalj, svaki predmet, svaki kvadratni centimetar pod lupom njenog neslaganja.
„Još uvek ovako živite… skućeno.“ Uz dubok uzdah, nastavila je: „Mladi ste, radite oboje, a ipak… ovo je sve?“
Nekada bi me te reči ujele kao nož. Ali danas — danas je u meni postojala tiha snaga.
„Napraviću vam čaj“, rekla sam mirno.
Dok je voda ključala, poslala sam poruku Saši:
„Tvoja mama je došla. Ne najavljena. Sa koferima.“
Odgovorio je odmah: „Dolazim za 15 min.“
Valentina je pričala o svom gradu, o skupljoj hrani, o brizi za sestrino dete, o životnim nevoljama — uvek sa istim prizvukom: „ja sve nosim na svojim plećima, a vi ste sebični ako ne učinite ono što mislim da treba“.
Kada je Saša uleteo, zadihan, a ona mu se bacila u zagrljaj kao da je došla sa bojnog polja, znala sam — sprema se nešto veliko.
Nije dugo čekala.
„Sašenjka“, počela je svečano, „Dima nije upao na budžet. A plaćanje fakulteta? Strašno skupo. I moraće da živi u Moskvi. Vaša pomoć je jedina šansa.“
Saša je zablenuo. „Mama, žao mi je, ali—“
„Nisam završila!“ preseče ga. „Znam da ste skupljali pare za veći stan. Ali to može sačekati! Vi ste mladi. Imate gde da živite. A mom Dimi ta pomoć treba SADA. Zar ćete sedeti u luksuznom dvosobnom stanu dok dete propada bez šanse za budućnost?!“
Njene oči su se zakucale u mene.
Nije to bila molba. Bio je nalog.
U meni se nešto prelomilo. Godinama sam ćutala — dok mi je govorila da previše začinim hranu, da su mi haljine preupadljive, da Saša zaslužuje „skromniju“ ženu. Trpela sam, jer mir u kući vredi mnogo. Ali ovo… ovo je bilo gaženje našeg života, naših snova, našeg truda.
Udahnula sam duboko.
„Valentina Petrovna“, rekla sam tiho, ali čvrsto. „Moram nešto da razjasnim.“
Podigla je obrve — iznenađena što sam se usudila da govorim.
„Došli ste bez najave. Ušli ste kao da je ovo i dalje Sašina soba, a ne naš dom. Došli ste sa planom i ne pitate, nego komandujete. I verujete da imate pravo, jer ste majka.“
Pokušala je da me prekine, ali podigla sam ruku.
„Mi smo ovde došli kao niko i ništa. Bez veze, bez novca. Radili smo noću, jeli makarone i kašu, štedeli pet godina. Saša je lepio patike jer nismo hteli da kupimo nove — da bismo sakupili za svoj stan. Za svoje mesto pod suncem. Za našu buduću decu.“
„Ali Dima—“ pokušala je ponovo.
„Dima ima osamnaest. Neka polaže ponovo. Neka radi. Neka se bori, kao što smo mi. To je život.“
„Ti si bezdušna! Culjića si mi sina od porodice!“ povikala je.
„Ne“, rekla sam mirno. „Ja sam žena koja čuva svoju porodicu. I naše snove.“
Okrenula se ka Saši.
„I ti to dopuštaš?“
Nastupio je muk koji mi je parao uši.
Onda je on ustao, prišao mi i nežno stavio ruku na rame.
„Mama… Lena je u pravu.“
Videla sam kako joj se lice slomilo.
Kako je njena kontrola nad sinom prvi put popustila.
Nije htela da ostane. Spakovala se uvređena, suznih očiju, i otišla kod prijateljice. Ceo stan je disao teško kada je vrata zatvorila.
„Jesam li preterala?“ pitala sam ga kasno u noć.
Saša me zagrlio. „Ne. Rekla si ono što sam ja godinama ćutao.“
Sutradan je pozvala. Glas joj je bio tvrđi nego pre, ali slomljen ispod površine.
„Razmisliću o svemu. Možda… jeste delom u pravu.“
To je bilo više nego dovoljno.
Tri meseca kasnije, potpisali smo ugovor za novi stan — svetao, prostran, dve sobe, kuhinja iz snova, balkonske biljke već u saksijama. Komšije normalne, metro blizu, život koji smo krvavo zaradili — konačno naš.
Valentina je došla na useljenje. Donela vezen stolnjak i tihu poniznost.
„Bila sam nepravedna“, priznala je. „Nije moj zadatak da vam krojim život.“
A onda, kroz suze:
„Dima radi sada, rešio je da sam plati školu. Spremiće se za prijemni ponovo. Rekao je — ako ste vi mogli, može i on.“
Prišla mi je, zagrlila me prvi put bez rezervi.
I baš tada, Saša je stavio ruku na moj stomak i blago se nasmešio:
„Čekamo bebu.“
Plakala je. Ovog puta od radosti, a ne povređene sujete.
Danas, dok u novoj sobi već stoji beli krevetac za našu ćerku koja stiže za par meseci, znam jedno:
Ponekad ljubav znači reći „dosta“.
Ponekad porodica raste tek kada postaviš granicu.
A ponekad najteža i najvažnija reč je — ne.
Ne da povrediš.
Već da zaštitiš ono što ste zajedno stvorili.
I mi jesmo.
Zajedno.