Elizabeta i Eduard bili su u braku tek tri godine, ali za to kratko vrijeme njihov život već je poprimio rutinu. Naučili su živjeti zajedno, dijeliti obaveze, planove, čak i tišine. Naizgled — običan, stabilan brak. Ipak, ispod te prividne harmonije krila se pukotina koja će ubrzo postati ponor.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Njegova majka, Uljana Vladimirovna, često bi s osmijehom i blagom ironijom postavljala isto pitanje:
„Kada ću konačno postati baka?“
Eduard bi se uvijek nasmijao, glumeći opuštenost.
„Uskoro, mama. Ali prvo da živimo malo za sebe i završimo renoviranje stana.“
Elizabeta bi se samo tiho složila. Vjerovala je da njen muž zna što radi — ipak je bio sedam godina stariji, pametan i promišljen, barem je tako izgledalo.
Eduard je od početka jasno stavio do znanja ko je „glava porodice“. Nije to morao ni reći — pokazivao je svojim odlukama.
Za medeni mjesec, umjesto putovanja na more ili neko romantično odredište, otišli su kod njegove majke na daču.
„Tamo je zrak čist, ima jezero… a i pomoći ćemo mami u vrtu. Krastavci se sami neće zaliti“, rekao je s osmijehom koji nije trpio prigovor.
Elizabeta nije bila tip žene koja diže glas. Pomagala je, čupkala korov i kuvala ručkove, iako je svako veče padala s nogu. Kada su se vratili kući, osjetila je olakšanje — grad joj je bio dom, a miris zemlje podsjetnik da živi tuđi plan.
Njihov brak tekao je po ustaljenom ritmu: on radi, ona kuha. Vikendom – posjeta svekrvi.
Ljeto za ljetom prolazilo je, ali odmora nije bilo. Kad god bi Elizabeta pomenula more, Eduard bi imao „pametniji“ plan.
„Bolje da promijenimo vodovod, to će trajati cijeli život. More? Zaboraviš ga za sedam dana.“
I tako su godine odmicale u prašini i boji, umjesto u suncu i pjesku. Lisa se trudila da ne pokazuje razočaranje, ali duboko u sebi osjećala je kako se nešto u njoj polako gasi.
Njene prijateljice su odlazile na putovanja, objavljivale slike, a ona – tapetirala zidove i kuhala supu za svekrvu.
Kada ga je jednog dana pogledala i tiho rekla:
„Obećaj mi da ćemo sljedećeg ljeta konačno otići na odmor“,
Eduard se nasmijao, s onim njegovim samouvjerenim tonom.
„Naravno. Obećavam.“
Iako nije znala zašto, Elizabeta mu je željela vjerovati.
Godina je prošla, a obećanje je polako blijedjelo. No, desilo se nešto neočekivano: Eduardovi prijatelji odlučili su ići na more zimi — na produžene novogodišnje praznike.
„To će biti avantura!“, govorio je ushićeno.
Lisa ga je zbunjeno gledala:
„Ali, Edik… zima je. Nije sezona. I ja radim.“
„Dogovori se s direktorom. Ti si željela more, zar ne?“
Nakon mnogo natezanja, Elizabeta se odrekla bonusa, čak i dijela plate, samo da bi uzela slobodne dane. Bila je iscrpljena, ali uzbuđena. Napokon odmor!
Kada je već spakovala stvari, zazvonio je telefon.
Bio je to poziv od svekrve.
Glas s druge strane bio je slab, drhtav.
„Liz… pala sam dok sam čistila ormar. Sve me boli.“
Elizabeta se ukočila.
„Jesi li zvala doktora?“
„Jesam, ali… ne znam, bojim se.“
Bez razmišljanja, Lisa je odjurila po dozvolu da napusti posao i nazvala Eduarda.
Našla ga je kod kuće — s pivom i grickalicama, kako planira putovanje.
„Tvoja majka je pala! Možda je prelomila nešto!“
Eduard je slegnuo ramenima.
„Ma, pretjeruje. Zove svaki put kad joj je dosadno.“
Sat kasnije, stigla je potvrda — Uljana Vladimirovna imala je prelom i ostala u bolnici.
Lisa je bila na ivici suza, ali njen muž — hladan kao led.
„Šta da radimo?“, upitala je.
„Ništa. Ako ima prelom, zadržaće je u bolnici. Ako nema, poslaće je kući.“
To je bio trenutak kada je u njenom srcu nešto puklo.
Te noći Eduard je, dok je njegova majka ležala u bolnici, veselo telefonirao prijateljima.
„Ljudi, krećemo dan ranije! Izbjegavamo gužvu.“
Lisa je zurila u njega bez riječi.
„Šta to pričaš? Tvoja majka je povrijeđena, ne možemo nigdje!“
„Slušaj, ti ostani s njom. Ti si bolja u tim stvarima. Ja ću izgubiti novac ako otkažem.“
„Znači, ja da čuvam tvoju majku, a ti da se odmaraš?“
„Pa, logično. Ko drugi?“
Njegova sebičnost bila je gotovo nadrealna.
Bio je uvjeren da će Lisa pristati, kao i uvijek. Ali ovoga puta — nije.
„Znaš šta? U pravu si. Idi.“
Rekla je to mirno, dok je u sebi osjećala olakšanje kakvo godinama nije.
Sutradan, Eduard je otišao. Nije je ni poljubio.
U sedam ujutro, telefon je ponovo zazvonio.
Bio je to glas njegove majke — ovaj put veseo:
„Zamisli, Lisa! Pogriješili su! Nema preloma, samo uganuće. Pustili su me kući.“
Lisa se nasmijala.
„To su divne vijesti.“
A onda je, bez trunke sumnje, spakovala svoj kofer.
Nazvala je prijateljicu koja je radila u turističkoj agenciji i pronašla last minute aranžman za toplo more.
Posudila je novac od majke i već sutradan — letjela je prema suncu i mirisu slobode.
Dok je Eduard slao slike hladnog, sivog mora s porukom „Stigli smo. Hladno je, ali lijepo“, Lisa je sjedila na terasi hotela, s nogama u toplom pesku i kokosom u ruci.
Odgovorila mu je samo jednom:
„I ja sam uspjela. Moje more je toplo. Uživaj, Eduarde.“
Potom ga je blokirala.
U tom trenutku, njen život počeo je ispočetka.
Bez čovjeka koji je volio samo sebe. Bez tišine, bez težine, bez kontrole.
Kad žena odluči da je dosta
U mjesecima koji su slijedili, Elizabeta se razvela.
Njena svekrva, zbunjena i razočarana, nije razumjela razloge, ali je u srcu znala — možda je njen sin sam kriv.
Elizabeta nije tražila osvetu. Tražila je slobodu i poštovanje.
Uspjela je pronaći oboje — i to na istom mjestu koje je tri godine čekala: na moru.