Elena se tog popodneva našla usred sasvim obične kuhinjske rutine. Daska za rezanje bila je pred njom, a pod njenim nožem krckala je mrkva. Sve je izgledalo mirno – sve do trenutka kada je iz hodnika odjeknulo zvono. Ne bilo kakvo zvono. Bilo je to tačno ono koje je mogla prepoznati i u dubokom snu: dva kratka, pa jedan dugi ton. Signal koji je najavljivao samo jednu osobu – Svetlanu Pavlovnu, njenu svekrvu.
Elena se ukočila, zadržala dah i samo sekundu kasnije začula poznati, visoki glas iza vrata:
„Lena, otvori, mama je!“
To “mama je” uvijek je zvučalo kao uvod u neki dramski monolog. Pogledala je na sat – četvrtak, tek tri popodne. Aleksej će doći s posla tek u sedam. To je značilo da je čeka barem četiri sata nasamo sa ženom koja je mogla dobiti Oscara za dramatiku, samo da je neko snimio njene “nastupe”.
„Lenočka! Znam da si tu! Svjetlo je upaljeno!“
Elena je duboko udahnula i otvorila vrata. Svetlana Pavlovna je stajala na pragu, obavijena svojim bež kaputom koji kao da je bio sastavni dio njenog identiteta. U jednoj ruci držala je ogromnu torbu, a na licu joj je bio izraz kao da je otkrila neku strašnu porodičnu tajnu.
„Zdravo“, procijedi Elena.
„Lena, draga, moramo ozbiljno razgovarati“, reče svekrva, ulazeći u stan kao da je tu šef protokola.
Nije čekala poziv, naravno. Izula je cipele i pošla pravo prema kuhinji. Elena se zapitala da li će današnji “razgovor” biti duži ili samo uobičajena polusatna sumnja i preispitivanje svakog aspekta njihovog života.
„Hoćete čaj?“ upitala je, već znajući odgovor.
„Hoću. Ali prvo sjedni. Bolje je kad se ovakve stvari slušaju sjedeći.“
Tu rečenicu je, naravno, izgovorila teatralno. Elena se smjestila nasuprot nje, pokušavajući izgledati sabrano.
„Lena“, počela je svekrva potmulo, „pokušavala sam da se ne petljam u vaš brak. Znaš da sam suptilna osoba…“
Elena je u sebi jedva zadržala da ne prevrne očima.
„Ali“, nastavila je svekrva, „majka sam. Osjećam stvari. Vidim stvari. I vidim da s mojim Aljošom nešto nije u redu.“
„A šta tačno nije u redu?“ upitala je Elena hladno.
„Smršavio je! Izgleda iscrpljeno! Kao da ga nešto muči. Možda… možda neko.“
Elenin čajnik je počeo da pucketa, a ona je u sebi odbrojavala do deset, da se smiri. Jer već je naslućivala u kom pravcu ide ovaj razgovor.
„Aleksej ide u teretanu“, rekla je smireno. „Dva puta sedmično.“
„Aha! Znači zato je mršav? A reci mi – ide li uvijek s tobom?“
„Ne“, odgovori Elena, shvatajući zamku. „Jedan dan idem sama.“
Svekrvi se oči raširiše – znak da njena detektivska teorija poprima oblik.
„Znači ima vremena da… se vidi s nekim?“
„Svetlana Pavlovna, molim vas…“
„Samo kažem da mladi muškarci ponekad skrenu s puta!“ odbrusi svekrva dramatično.
To popodne se završilo kao i sva prethodna: Elena iscrpljena, a svekrva uvjerena da je otkrila nešto monumentalno.
Dvije sedmice kasnije, subotnje jutro narušilo je glasno kucanje na vratima. Ovoga puta, svekrva je upala u stan s izrazom kao da je bježala od prirodne katastrofe.
„Lena… imamo stjenice!“
„Molim?“
Svetlana Pavlovna je odmah zasukala rukav da pokaže nekoliko crvenih mrlja.
„Pogledaj! Napali su me! A znam tačno odakle – iz vašeg kauča! Sjela sam kod vas prošle sedmice i eto! Zarazili ste me!“
Elena je u sebi proključala. Četiri godine spavaju na tom kauču, pere ga, čisti, dezinfikuje. Nema ni jednog jedinog traga stjenicama.
„Nema stjenica“, rekla je mirno.
„A šta je onda ovo?!“ svekrva je izvukla bocu hemijskog spreja. „Potrošila sam tri hiljade na dezinfekciju! Tri hiljade! A ti kažeš da nema?“
„To mogu biti komarci, alergija… bilo šta!“
„Komarci u oktobru? Ne vrijeđaj me, Lena. Odavno znam da nisi neka domaćica, ali ovo je prevršilo svaku mjeru!“
Te riječi su pogodile Elenu više nego što bi priznala. Ona, koja se svakog vikenda lomila oko čišćenja, kuhanja, pranja… sada je optužena za nehigijenu.
A kada je Aleksej došao i rekao: „Mama, nismo nikad imali stjenice“, svekrva je samo uvrijeđeno podigla nos.
Ali otišla je tek nakon što je dovoljno dugo glumila žrtvu sopstvenog sina i zle snahe.
U novembru se pojavila nova epizoda: Svekrva je zakucala na vrata, blijeda kao kreč.
„Lena… ne osjećam se dobro…“
Elena joj je dala vode, zabrinuta.
„Bila sam kod doktora“, reče svekrva dramatično. „Imam astmu.“
Elena se ukočila. Astma je ozbiljna stvar.
„Trebam da živim na svježem zraku. Van grada. Trebam daču!“
Iako je Elena pokušavala da ostane mirna, papirić koji je dobila u ruke bio je samo uput da bi pacijent trebao “više šetati”.
Ni traga astmi.
„Ovo ne kaže to što tvrdite“, rekla je.
Svekrva je prasnula u plač.
„Samo hoćeš da umrem! Ne želiš da mi Aljoša kupi daču! Mrziš me od početka!“
Te večeri je Elena slomila. Umor ju je pritisnuo kao težak zid. Svaki mjesec nova drama, nova optužba, nova gluma.
I Aleksejevo dosljedno: „Nebitno je, Lena. Ne misli ona loše.“
Ali Eleni više nije bilo svejedno.
Februar je stigao, a sa njim i još jedna posjeta. Elena, međutim, prvi put nije odmah otvorila vrata. Stajala je, slušala poznati ritam zvona – dva kratka, jedan dugi – i u sebi nešto presjekla.
Kada je otvorila, stala je čvrsto pred vrata.
„Svetlana Pavlovna, od danas se posjete naplaćuju.“
„Šta?!“
„Tri hiljade rubalja po dolasku. Unaprijed.“
Svekrva je bila toliko šokirana da su joj oči trepnule kao da je dobila udarac.
„Ti… ti si poludjela! Ja sam majka tvog muža!“
„I svaki put kad dođete pravite dramu. Tri hiljade rubalja – to je cijena terapije koju ću morati da počnem da plaćam zbog ovih posjeta.“
Kada je Aleksej stigao kući, svekrva je teatralno zahtijevala pravdu. Elena mu je sve ispričala. I prvi put – on je stao. Pogledao majku, pa ženu. I konačno shvatio.
Njegov glas je bio tih, ali oštar:
„Mama, dosta je. Ne možeš više da izmišljaš priče, optužuješ moju ženu i glumiš tragedije. Ulazićeš samo vikendom, samo uz dogovor. I samo ako se ponašaš normalno.“
Svekrva je pobjesnila, ali je otišla.
A Elena je prvi put osjetila da nije sama.
Dva mjeseca prolazila su u miru. Niti zvona, niti optužbi, niti predstava. A onda – poziv. Svekrva želi da dođe u nedjelju u tri. Elena je pristala.
Došla je na vrijeme, donijela pitu, sjedila, pila čaj. Pričala o komšijama. Bila… normalna.
Samo na kraju nije izdržala:
„Lena, čini mi se… kao da u uglu miriše na plijesan?“
Elena se nasmiješila.
„To je samo sjena.“
Svekrva je klimnula. Bez drame. Bez uvreda.
Kad je otišla, Aleksej je prasnuo u smijeh.
„Mislim da joj je ‘cijena ulaznice’ ipak pomogla.“
Elena se nasmiješila. Jer shvatila je nešto važno:
Granice nisu zidovi.
One su vrata – i svako sam bira hoće li ih preći plativši cijenu poštovanja.