Te hladne decembarske noći 2000. godine, gradska bolnica u Novom Sadu bila je gotovo prazna. U odjeljenju za porodilje čulo se tek povremeno tiho plač novorođenčadi. U sobi broj sedam, mlada majka, Marija Kostić, držala je tri male djevojčice – identične, krhke i savršene. Osoblje ih je nazvalo “anđelima sa istim licem”.
Ali pred svitanje, nešto se promijenilo. Noćna sestra, koja je kasnije tvrdila da je “čula korake u hodniku”, primijetila je da vrata porođajne sale nisu zatvorena. Na monitoru nije bilo nikakvih alarma. Kad je ušla u sobu, krevetić je bio prazan. Tri bebe su nestale – bez traga.
Policija je danima pretraživala bolnicu, okolinu, pa čak i rijeku u blizini. Nikakvi otisci, nikakvi svjedoci, ništa. Slučaj je ubrzo zatvoren, a majka Marija nikada se nije oporavila. Grad je šaptao o “internom zataškavanju”, o “bogatim porodicama koje kupuju djecu”, ali dokaza nije bilo.
Godine su prolazile. Priča je izblijedjela, sve dok jednog ljetnog dana 2025. u lokalne novine nije stigla anonimna poruka: “Ako hoćete istinu o bliznakinjama, dođite u bolnicu. Ona umire i želi sve da kaže.”U sobi broj 314, stara medicinska sestra ležala je priključena na aparate. Kad su joj novinari prišli, otvorila je oči i šapnula: „Znam gdje su djeca… i ko ih je uzeo.“
Soba broj 314 bila je polumračna, zavjese navučene, a jedini zvuk bio je tihi šum aparata koji su održavali život u ženi koja je nosila teret dvije decenije krivice. Lice joj je bilo ispijeno, oči mutne, ali glas — kad je progovorila — i dalje je imao snagu istine.
„Zovem se Ljubica,“ rekla je teško, između dva daha. „Radila sam te noći kad su bliznakinje nestale. I nisam mogla više da ćutim.“Novinar, mladić po imenu Filip, izvadio je diktafon. „Gospođo Ljubice, rekli ste da znate gdje su djeca?“Starica je klimnula glavom. „Ne gdje — nego kako su nestala.“
U tom trenutku, vrata sobe otvorila se i ušla je doktorica u bijelom mantilu, srednjih godina, koja je stajala u uglu, šutke slušajući. Ljubica je odmah spustila pogled. „Ona zna,“ prošaputala je. „Njeno prezime je isto ono koje se pojavilo na falsifikovanim papirima.“
Doktorica je problijedjela. „Ne slušajte je,“ rekla je brzo. „Ona je stara, halucinira.“Ali Filip je već uključio snimanje. „Ko ste vi?“ pitao je hladno. „Doktorka Vesna Ilić. Bila sam pripravnik te noći.“ Ljubica ju je pogledala s mješavinom straha i olakšanja. „Tvoje ruke su ih odnijele, Vesna. U crni automobil, zajedno s onim čovjekom u sivom kaputu.“
Soba se ispunila mukom. Doktorica je korakla unazad. „Ti si pristala!“ viknula je. „Svi smo morali! To je bio državni program! Rekli su da su to ‘posebna djeca’, genetski eksperiment, i da će biti bolje zbrinuta nego bilo gdje!“
„Eksperiment?“ ponovio je Filip u nevjerici. „Kakva djeca?“ Ljubica je teško disala, boreći se da izgovori riječi. „Djeca su rođena iz programa ‘Alfa-Gen’. Projekat spajanja genetskog materijala… trojke nisu bile slučajnost. One su bile stvorene.“ Filip je osjetio jezu niz kičmu. „Gdje su sada?“ pitao je. „Dvoje su…“ pokušala je reći, ali joj se glas slomio. „Dvoje su… preživjele. Treća nije.“
Doktorica Vesna se srušila na stolicu. „Uzele su ih bogate porodice, političari. U zamjenu za šutnju i finansiranje bolnice. Ja sam mislila da pomažem. Ali kad sam shvatila šta rade s njima — bilo je kasno.“
„Šta su radili?“ „Pratili su ih. Mjerili im rast, ponašanje, inteligenciju. Bile su dio istraživanja koje je trebalo da stvori ‘savršeno dijete’. Kad su počele da postavljaju pitanja, program je prekinut. Sve je zatvoreno. Svi dokazi uništeni.“
Filip je pokušavao da zadrži miran glas. „Znači… dvije od njih su još žive?“ Ljubica je klimnula. „Jedna od njih… dolazi u bolnicu svake sedmice. Ne zna da je jedna od trojki.“Filip je pogledao doktoricu. „Kako se zove?“ Vesna je prekrila lice rukama. „Sara Novak. Ima 25 godina. Misli da je usvojena. Radi ovdje kao medicinska sestra.“
Svi su zašutjeli. Ljubica je zatvorila oči, kao da se oslobađa tereta. „Reci joj… da su je majka i sestre voljele, čak i ako ih nikad nije vidjela.“ Monitor je zapištao — ravna linija. Ljubica je izdahnula, a sobom je odjeknuo hladan, mehanički zvuk koji je označio kraj jedne savjesti.
Filip je nekoliko dana kasnije pronašao Saru. Bila je to tiha, ljubazna djevojka koja nije imala pojma zašto je novinar traži. Kad joj je pustio snimak Ljubičinog priznanja, oči su joj se napunile suzama. „Imam sestru?“ pitala je slomljeno. „I više od toga,“ rekao je. „Imaš prošlost koju su ti ukrali.“
Nekoliko sedmica kasnije, DNK analiza potvrdila je sve. Druga sestra živjela je u Austriji pod drugim imenom, usvojena u bogatu porodicu, dok je treća — prema dokumentima pronađenim u arhivu — umrla ubrzo nakon eksperimenta i nikada nije sahranjena.
Sara i sestra su se susrele prvi put na mjestu gdje je sve počelo — ispred ruševina stare bolnice, zatvorene nakon skandala. Zagrlile su se dugo, kao da pokušavaju nadoknaditi izgubljenih dvadeset pet godina.
„Znaš li,“ rekla je Sara kroz suze, „da majka nikada nije odustala? Čak i kad su joj rekli da nas nema.“ Druga sestra se nasmiješila, brišući joj suze. „Sad zna — tamo negdje.“
I dok su hodale prema izlazu, iza njih je stajao Filip s kamerom, snimajući posljednje kadrove dokumentarca koji će uskoro potresti cijeli region. Na ekranu je treperio naslov: „Tri anđela — istina iza zidova.“