Stajao sam na sred dnevne sobe potpuno zbunjen, gledajući kako zatvara vrata iza sebe kao da bježi od nečega. Njena crna uska haljina, štikle i crveni ruž bili su posljednja stvar koju sam očekivao da vidim na njoj. Pogledala me direktno u oči kao da je sakrila pola života.
„Moram da ti kažem nešto… ali ovo ostaje samo između nas“, rekla je i približila se toliko da sam mogao osjetiti njen parfem. Nikada je nisam vidio ovakvu: odlučnu, napetu i drhtavu u isto vrijeme. U glavi mi je zvonilo samo jedno — gdje je moj prijatelj?
Sjela je na ivicu kauča, prekrstila noge i pogledala u pod, kao da se bori sa sobom. „Nećeš moći da vjeruješ, ali nemam kome drugom da odem“, dodala je. Njene riječi bile su teške, ali njen glas je bio još teži.
A onda je ustala, prišla mi toliko blizu da sam mogao čuti kako joj srce lupa — i izgovorila rečenicu koja mi je potpuno presjekla dah. „On… nije onaj za kog se predstavlja.“
Stajao sam ispred nje potpuno ukočen dok mi se tijelo treslo. Nisam znao da li da joj vjerujem ili da je zamolim da odmah napusti moj stan. Ali onda je podigla pogled i vidio sam nešto što nisam očekivao — čist strah.
„Molim te, sjedi“, rekla je tiho, kao da bi se mogla slomiti svakog trenutka. Sjeo sam bez riječi, oslanjajući se rukama o koljena da sakrijem kako drhtim. Ona je duboko udahnula i prišla korak bliže.
„On ti nije rekao istinu o sebi“, ponovila je, ali ovaj put odlučnije. Nisam mogao da shvatim šta bi moj najbolji prijatelj krio — čovjek kojeg znam čitav život. Ali njene suze na rubu trepavica govorile su da nije došla zbog neke sitnice.
„Čuvao je tajnu godinama“, nastavila je i sjela naspram mene. „Tajnu koja može da ga uništi — i mene sa njim.“ Zvučala je kao neko ko više ne vidi izlaz.
Pitao sam je da mi kaže odmah, bez okolišanja. Ona je polako skinula svoj sako i otkrila modricu na ramenu. Moje srce se steglo čim sam je vidio.
„Ovo nije nesreća“, šapnula je. „Niti je prvi put.“ Osjetio sam kako mi se stomak preokrenuo, jer nikada ne bih pomislio da je sposoban za tako nešto.
Sjeo sam bliže, pitajući je da li je sigurna da želi da mi to otkrije. Rekla je da mora, jer više nema nikoga. „On me prati, kontroliše, provjerava svaki moj korak“, dodala je glasom koji je jedva držao stabilnost.
Nisam mogao da je prekinem, samo sam slušao. „Ali to nije najgore“, rekla je i okrenula glavu ka vratima kao da se boji da će se on pojaviti. „On je krio i od tebe… nešto mnogo veće.“
Gledao sam je zbunjeno i uplašeno u isto vrijeme. Ona je posegnula u svoju torbu i izvadila telefon. Na ekranu je bilo nešto zbog čega mi se krvi sledila.
Prikazivala se galerija slika — ali ne bilo kakvih. Bile su to fotografije mene, snimljene iz daljine, dok sam bio na poslu, u prodavnici, kod kuće. Datirane godinama unazad.
„On te je pratio“, rekla je. „Još od dana kada ti je poginula majka.“ Osjetio sam kako mi se grlo steže jer to je bila tema koju sam potiskivao godinama.
Pitao sam je zašto bi on to radio. Ona se nagnula prema meni i šapnula: „Zato što je mislio da ćeš pronaći ono što je on pokušavao sakriti.“ Nisam više znao šta da mislim ni kome da vjerujem.
Tada mi je pružila malu metalnu kutiju. „Ovo je dio onoga što sam pronašla. Ne smiješ da mu kažeš da sam ti dala.“ Otvorio sam je i vidio nekoliko dokumenata i sliku moje majke, staru, izblijedjelu.
Ali nije to bilo ono što me je najviše zaprepastilo. Ispod nje bio je dokument sa potpisom — potpisom mog prijatelja. Onaj isti potpis koji poznajem cijeli život.
„On je bio kod nje tog dana“, rekla je slomljenim glasom. „Dana kada je poginula.“ U meni se sve raspalo u jednom trenutku.
Zatvorio sam oči, pokušavajući da udahnem i da se saberem. Nisam mogao da spojim ono što znam o njemu sa onim što sam upravo otkrio. Kada sam pogledao u nju, bila je vidno uplašena.
„Ne smiješ da budeš sam večeras“, rekla je i ustala. „On zna da sam ovdje. Ako ti pokuca na vrata… nemoj ih otvarati.“ Ove riječi su mi se urezele u kožu.
Dok je izlazila iz stana, okrenula se još jednom. „Čuvaj se“, šapnula je. „On nije čovjek kojeg misliš da poznaješ.“ Zatvorila je vrata iza sebe, ostavljajući tišinu koju nikada neću zaboraviti.
U sekundi sam ostao sam u stanu sa dokumentima koji su mi mogli promijeniti cijeli život. Kada se telefon oglasio, umalo sam ga ispustio. Na ekranu je pisalo: „Dolazim kod tebe. Moramo da pričamo.“ A ime koje je pisalo… bilo je njegovo.