Emir je bio oličenje modernog uspeha. Kao najmlađi menadžer u velikoj sarajevskoj firmi, nosio je italijanska odela, vozio nemački auto i pazio na svaki detalj svog imidža. Njegovo poreklo – siromašno selo i majka koja je jedva sastavljala kraj s krajem – bilo je nešto što je gurao pod tepih, daleko od očiju svojih urbanih kolega.
Tog petka, Emir je imao važnu proslavu u firmi. Unapređenje. Kancelarija je bila puna skupih pića i keteringa. Usred zdravice, na vratima staklene kancelarije pojavila se Fatima. Njegova majka.
Fatima je bila u svojoj staroj, izbledeloj suknji i vunenom prsluku, sa maramom na glavi. U rukama je stezala običnu, izgužvanu plastičnu kesu iz koje se širio miris domaćeg putera i pečenog testa. Došla je autobusom, putovala je dva sata samo da bi sinu čestitala uspeh onako kako je jedino umela – hranom.
“Emire, sine,” rekla je tiho, ulazeći nesigurno. “Čula sam da si postao direktor. Donela sam ti sirnicu. Vruća je, sad sam je ispekla.”
U kancelariji je nastao tajac. Emirov kolega Denis, poznat po snobizmu, glasno se nasmejao. “Opa, Emire, stigao ketering iz zavičaja! Jel’ to ta tvoja čuvena ‘organska’ hrana o kojoj nam ne pričaš?”
Emir je pocrveneo kao nikad u životu. Osetio je kako mu znoj izbija na čelo. Nije video majčinu ljubav, video je samo njenu staru odeću i tu “seljačku” kesu koja mu kvari ugled. Bes i sramota su mu pomutili razum.
Prišao je majci, zgrabio je grubo za ruku i izvukao je u hodnik, daleko od pogleda.
“Šta radiš ovde?!” prosiktao je. “Rekao sam ti da ne dolaziš u firmu! Sramotiš me! Vidi te na šta ličiš!”
“Ali sine… sirnica… tvoja omiljena…” Fatima je drhtala, pružajući mu kesu.
“Ne treba mi tvoja sirnica!” viknuo je Emir. Oteo joj je kesu iz ruke. “Imamo ovde hranu! Ovo je sirotinjska hrana, majko! Smrdi na luk i selo!”
Pred njenim očima, Emir je prišao metalnoj kanti za smeće u hodniku i bacio kesu unutra. Zvuk tepsije koja udara o dno kante bio je tup i bolan.
“Idi kući,” rekao je hladno, okrećući se. “I ne dolazi dok te ne pozovem.”
Fatima je ostala da stoji sama u hodniku, gledajući u kantu. Nije rekla ni reč. Samo joj je brada zadrhtala, a jedna suza se izgubila u borama njenog lica. Polako se okrenula i otišla ka liftu, pognuta, kao da nosi sav teret sveta na leđima.
Emir se vratio na zabavu, ali mu je piće imalo ukus pepela. Denisove šale su mu parale uši. Sliku majke koja stoji ispred kante nije mogao da izbaci iz glave. Te noći nije spavao. Griža savesti ga je grizla, tiho ali uporno. “Otići ću sutra,” mislio je. “Odneću joj para. Kupiću joj novu odeću. To će srediti stvari.”
Ujutru je seo u auto i odvezao se do majčine male kuće na periferiji. Vrata su bila otključana. Ušao je. Kuća je bila tiha, hladna. Peć nije bila naložena.
“Majko?” pozvao je.
Nije bilo odgovora. Ušao je u kuhinju i stao kao ukopan.
Na sredini stola, na čistom, belom stolnjaku, stajala je ona ista izgužvana plastična kesa koju je juče bacio u smeće. Bila je pažljivo obrisana. Pored nje je bila tepsija sa sirnicom, netaknuta. A pored tepsije, stajala je kutijica sa lekovima – prazna. I pismo.
Emir je prišao stolu, noge su mu klecale. Uzeo je pismo. Rukopis je bio drhtav.
„Sine moj,
Izvini što sam te osramotila. Nisam znala da se gospoda ne raduju majčinoj piti. Mislila sam da ćeš biti gladan, uvek si voleo moju sirnicu kad si bio mali.
Vratila sam se po nju kad si ušao u kancelariju. Nisam mogla da je ostavim u smeću. Znaš zašto? Zato što sam, da bih kupila sir i puter za ovu pitu, juče preskočila da kupim svoje lekove za srce. Mislila sam – moje srce može da sačeka, ali moj Emir ne sme da bude gladan na svoj veliki dan.
Pojedi je, sine. Nemoj da se baci. I nemoj da se ljutiš na svoju majku. Ja sam samo stara žena koja te voli više nego što voli sebe. Srećno ti bilo tvoje gospodstvo.“
Emir je ispustio pismo. Pogledao je u praznu kutiju lekova. Pogledao je u pitu koja je plaćena majčinim zdravljem, a koju je on bacio kao đubre.
Utrčao je u spavaću sobu. Fatima je ležala na krevetu. Bila je bleda, disala je plitko i teško. Doživela je blaži srčani udar tokom noći, sama, bez lekova koje je žrtvovala.
Emir je vrisnuo, zgrabio telefon i pozvao hitnu. Dok je čekao, klečao je pored kreveta, držeći njenu ruku i kvaseći je suzama, moleći Boga za priliku koju nije zaslužio.
Fatima je preživela, ali oporavak je bio dug. Emir se promenio. Prodao je skupi auto da bi platio najbolje lekare. Svakog dana je sedeo pored nje, hraneći je onom istom pitom.
Više ga nije bilo sramota. Kada su ga kolege pitale gde je nestao, rekao im je istinu: “Bio sam sa ženom koja je odvajala od usta da bih ja postao čovek, a ja sam to zaboravio.”