Mislila sam da mi svekrva želi pomoći dok sam bila trudna – ali ono što sam jednog dana čula iza zatvorenih vrata me je slomilo.
Kad sam se udala za Nikolu, svi su govorili da sam imala sreće – dobar muž, dobra porodica, stabilan dom. Njegova majka Milica me je na početku dočekala s osmehom, pričala kako će mi biti „druga majka“. Verovala sam joj.
Kad sam ostala trudna, uselila se kod nas „da mi pomogne“. U početku je sve izgledalo idilično. Kuvanje, saveti, pažnja. Ali postepeno, njene reči su počele da peku. „Nisi ti još zrela da budeš majka“, govorila bi. „Nikola je uvek bio osetljiv, treba ti još iskustva da bi znala kako s njim.“
Trpela sam. Ćutala. Nisam htela da kvarim mir. A onda sam jednog dana, dok sam išla po vodu, čula kako šapuće Nikoli u kuhinji. Sklonila sam se iza zida, jedva dišući, da me ne čuju. Milicin glas bio je tih, ali jasan.
„Nikola, sine, moraš da otvoriš oči. Ona nije žena za tebe. Gledam je svakog dana, nije spremna da bude majka ni supruga. Ti si se zaleteo.“
U grlu mi je zastala knedla. Nisam mogla da verujem da to govori. A on – ćutao je. Ni reč.
„Sine, kad se beba rodi, bolje da je dovedemo kod mene na par meseci,“ nastavila je. „Znaš, ona ne zna ništa o deci, plašim se da će nešto pogrešno uraditi.“
Zadrhtala sam. Nisam mogla da verujem šta čujem. Htela sam da uđem, da viknem, da je pitam kako može tako da priča o meni, ali nisam mogla da pomerim noge. Samo sam čekala da čujem šta će on reći.
„Mama, prestani,“ rekao je napokon. Glas mu je bio tiši nego obično. „Znaš da je volim.“ „Voljeti i znati s kim živiš nije isto,“ odbrusila je. „Ja sam tebe rodila, ja najbolje znam šta ti treba.“
Tog trenutka nešto se u meni slomilo. Više nisam mogla da ćutim. Ušla sam u kuhinju, suznih očiju, držeći stomak kao da pokušavam da zaštitim dete od svega toga.
„Znači, ja sam nesposobna majka?“ rekla sam drhtećim glasom. „I ti, Milice, koja si mi svako jutro donosila čaj i govorila kako me voliš kao ćerku, iza leđa govoriš mom mužu da me ostavi?“
Ona se trgnula, ali nije delovala iznenađeno. Samo me je hladno pogledala. „Nisi trebalo to da čuješ.“ „Ali jesam,“ rekla sam. „I hvala Bogu da jesam. Jer sad konačno znam s kim živim.“
Nikola je stajao između nas, pogubljen. „Molim vas, obe, smirite se,“ rekao je. „Ne, Nikola,“ odgovorila sam. „Ti odluči. Da li živiš sa mnom, ili sa majčinim mišljenjem o meni?“
Milica je prekrstila ruke. „Ako moraš da biraš, znaš ko te je podizao, ko je bio tu kad nisi imao ništa.“ Nikola je zaćutao. Tišina je trajala nekoliko sekundi, ali meni je delovala kao večnost. Suze su mi klizile niz lice.
„Mama,“ rekao je napokon, „volim te, ali ovo nije u redu. Ona je moja žena. I biće majka mog deteta. Ako ne možeš to da poštuješ, moraš da odeš.“
Milica ga je pogledala kao da ne veruje da čuje te reči. „Ti mene teraš iz kuće?“
„Ne,“ rekao je mirno. „Samo te molim da prestaneš da razaraš ono što pokušavam da izgradim.“
Okrenula se i bez reči otišla u sobu da se spakuje. Nisam mogla da dišem. Nikola je prišao, uhvatio me za ruke. „Žao mi je,“ šapnuo je.
Tada sam prvi put zaplakala bez stida, glasno, drhteći. Nisam plakala samo zbog nje, nego zbog svega – zbog straha, bola, ljubavi koja je stajala između dve žene koje su obe volele istog čoveka.
Milica je otišla te večeri. Nije se javljala nedeljama. Kad se beba rodila, došla je u bolnicu. Donela je mali beli džemper i rekla: „Za unuku. Nisam znala da li ćeš hteti da ga primiš.“
Gledala sam u nju, suze su mi opet krenule, ali ovog puta nisu bile gorke. Samo sam klimnula i šapnula: „Ona zaslužuje da ima i baku.“
Milica je tada prvi put posle dugo vremena spustila pogled i rekla: „A i baka mora da nauči kad da ćuti.“