Ana je stajala ispred velikog ogledala u salonu vjenčanica, pažljivo popravljajući veo. Njene usne su se same razvukle u osmijeh. Još samo četiri sedmice dijelile su je od dana o kojem je sanjala godinama. U njenom srcu nije bilo ni trunke sumnje – bila je uvjerena da je napokon pronašla čovjeka s kojim želi ostariti.
Dmitrij se pojavio u njenom životu sasvim neočekivano, na jednoj poslovnoj zabavi prije osam mjeseci. Bio je tih, nenametljiv i drugačiji od muškaraca koji su se ranije trudili da je impresioniraju skupim večerama i praznim obećanjima. Radio je kao programer, govorio smireno i uvijek slušao s pažnjom. Ana je u njemu vidjela sigurnost i toplinu.
Imala je stabilan posao u reklamnoj agenciji i zarađivala dovoljno da sebi priušti ugodan život. Roditelji su joj prije nekoliko godina poklonili dvosoban stan u centru grada, a ona ga je s ljubavlju uredila – svaki komad namještaja, svaka slika na zidu bili su dio njene lične priče.
Dmitrijeva majka, Olga Sergejevna, od samog početka ostavljala je dobar utisak. Bila je ljubazna, odmjerena i često je isticala koliko je sretna što njen sin ženi „tako pametnu i sposobnu djevojku“. Ana je bila zahvalna na toj podršci i vjerovala da joj se posrećilo sa budućom svekrvom.
Sedmicama pred vjenčanje, Olga je često dolazila u posjete. Uvijek bi s divljenjem razgledala stan, postavljala pitanja o namještaju, televizoru, slikama. Ani je to godilo – činilo joj se da je prihvaćena i poštovana.
Dvije sedmice prije svadbe Dmitrij se preselio kod nje. Došao je s malo stvari, objašnjavajući da nikada nije mario za materijalno. Ana u tome nije vidjela ništa loše; čak joj se dopadala njegova skromnost. Prvi dani zajedničkog života bili su ispunjeni smijehom, planovima i razgovorima o budućoj djeci.
A onda se dogodilo nešto što je sve promijenilo.
Jednog popodneva Ana se ranije vratila s posla. U hodniku je ugledala cipele svoje buduće svekrve i obradovala se – pomislila je da je to još jedna obična, topla posjeta. Međutim, prolazeći pored kuhinje, začula je prigušene glasove. Ton razgovora bio je tih, napet i nimalo nalik njihovim uobičajenim razgovorima.
Zastala je, nehotice slušajući.
Riječi koje su slijedile zaledile su joj krv u žilama. Govorili su o punomoći, notaru, promjeni brava. O tome kako će je nagovoriti da im preda ključeve. O tome kako će stan prepisati na sebe, a zatim jednostavno otkazati vjenčanje.
Ana je osjetila kako joj noge klecaju. Srce joj je udaralo kao ludo dok je shvatala istinu – sve ono što je smatrala ljubavlju bila je pažljivo osmišljena obmana. Osam mjeseci nježnosti i planova bili su samo sredstvo da se domogne njenog stana.
Skupila je snagu, duboko udahnula i ušla u kuhinju. Njeno mirno držanje kontrastiralo je njihovim blijedim licima kada su je ugledali.
Bez vikanja i suza, izgovorila je da je sve čula. Svaku riječ. Svaki plan.
Dmitrij je pokušao da se opravda, zapetljavajući se u vlastite laži, dok je njegova majka glumila zbunjenost. Ali Ana je bila čvrsta. Tog trenutka u njoj se nešto prelomilo – nestala je zaljubljena djevojka, a pojavila se žena koja zna svoju vrijednost.
Vjenčanje je odmah otkazano. Dmitriju je dala rok da pokupi svoje stvari i vrati ključeve. Nije dozvolila nikakve rasprave, molbe ni ucjene.
Kada su vrata za njima zatvorena, Ana je ostala sama u stanu koji je umalo izgubila. Plakala je, ali ne dugo. Iza bola došlo je olakšanje. Shvatila je da je izbjegla sudbinu koja bi joj uništila život.
Sedmicu kasnije, na dan kada je trebala biti mlada, sjedila je u tišini svog doma s knjigom u ruci. Sunce je obasjavalo sobu, a ona je znala jedno: izgubila je iluziju, ali je sačuvala sebe.
I to je bila njena najveća pobjeda.