Rad na sebi iznutra je susret sa samim sobom – iskren, ogoljen i često bolan. To je trenutak kada prestajemo bježati i kada se suočavamo sa svime što smo godinama nosili u tišini. Sa suzama koje nismo pustili jer nismo imali kome ili nismo sebi dozvolili. Sa riječima koje su ostale neizgovorene iz straha da ćemo biti neshvaćeni ili povrijeđeni. Sa ljutnjom koju smo potiskivali jer su nas učili da moramo biti „jaki“, i sa bolom koji smo naučili ignorirati samo da bismo preživjeli dan po dan.
Ali ništa od toga ne nestaje samo od sebe. Sve što ne osjetimo do kraja, sve što ne priznamo sebi, ne gubi se – ostaje duboko zapisano u nama. Tijelo pamti više nego što mislimo. Pamti svaki strah koji smo progutali, svaku povredu koju smo umanjili, svako razočaranje koje smo prešutjeli. I onda, kada duša više ne može šutjeti, tijelo počinje govoriti. Govori kroz bol, kroz umor, kroz napetost, kroz bolesti koje nas tjeraju da stanemo i pogledamo u sebe.
Raditi na sebi znači imati hrabrosti stati. Znači usporiti i zaista poslušati ono što osjećamo, bez osuđivanja. Priznati sebi da boli, da nismo uvijek bili jaki i da ne moramo sve nositi sami. Dati prostor emocijama koje su godinama bile potisnute, dozvoliti sebi da ih osjetimo i razumijemo. Otpustiti ono što nas je lomilo, ali nas je istovremeno i oblikovalo u osobu kakva smo danas.
To nije slabost. To je snaga. To je najdublji i najiskreniji čin ljubavi prema sebi. Kada počnemo liječiti iznutra, tijelo više ne mora da se bori kako bi nas zaštitilo. Tada se napetost polako smanjuje, dah postaje lakši, a srce mirnije. Tada nastaje iscjeljenje. Tada se vraćamo sebi – autentični, cjelovitiji i svjesniji nego ikada prije.