Mještani Greenwooda stajali su nijemi pored kapije groblja. Pas nije mrdnuo tri dana. Mršav, s blatnjavom dlakom i očima koje su sjale u mraku, ležao je na svježe nasutom grobu kao da ga čuva.
Kad bi mu se neko približio, režao je i pokazivao zube, spreman da ugrize. Zvali su ga Sjena. Niko nije znao odakle je došao, ali svi su znali da je grob na kojem leži iskopan i zatrpan tek prije dvije noći.
Clara Jennings, dvadesetdvogodišnja djevojka koja je došla da obiđe baku, osjetila je jezu dok je posmatrala kako kandžama grebe zemlju sve dok mu šape nisu prokrvarile. „On ne tuguje“, šapnula je. „On nas upozorava.“
Šerif je u početku samo odmahnuo rukom, ali kada je pas počeo zavijati i kopati kao lud, naredio je da se grob otvori.Mještani su se okupili, srce im je tuklo dok su prve lopate probijale vlažnu zemlju.
Sjena je lajao sve jače, a onda se čuo tupi udarac ispod zemlje.Radnici su zaustavili kopanje. Šerif je prišao, kleknuo i naredio da otvore kovčeg.A unutra… nije bilo tijela.
Kovčeg je bio prazan. Samo mokra posteljina i nekoliko ugnječenih dasaka. Gomila je utihnula, čulo se samo teško disanje ljudi i šuštanje kiše po lišću.„Ovo je nemoguće…“ šerif je promrmljao i bacio pogled na grobara koji je kopao rupu prije dvije noći. „Jesi li siguran da si tijelo spustio unutra?“
Grobari su se pogledali, blijedi kao kreč. „Bio je tu. Zakleli bismo se na to.“Sjena je i dalje lajao, ali sada je kružio oko groba, kao da pokazuje da priča nije gotova. Clara je osjetila kako joj se dlanovi znoje. „Ako nema tijela… gdje je onda?“
Šerif je naredio da se pretraži cijelo groblje. Svaki grob, svaka staza, čak i kuća grobara. Satima su hodali pod lampama, tražeći bilo kakav trag.Pred zoru, jedan od pomoćnika pronašao je krvave otiske cipela iza stare kapele. Vodili su do male šupe koja je služila za odlaganje alata. Vrata su bila zaključana.
Šerif je udario kundakom i brava je popustila. Unutra je smrdjelo na vlagu i plijesan, a na podu – ljudski otisci, i komad poderanog platna natopljenog krvlju.„Neko je bio ovdje“, šapnula je Clara.
Tada se čuo tihi jecaj. Zvuk je dolazio iz uglа, iza prevrnute kante. Šerif je podigao lampu, a Clara je zadrhtala.U kutu je ležao čovjek, vezan za noge i ruke, prekriven blatom i slamom. Bio je živ.„To je farmer kojeg smo sahranili!“ viknuo je grobar, skoro se srušivši od šoka.
Čovjek je podigao glavu, oči mu mutne, ali glas jasan: „Zakopali su me živa…“Kada su ga oslobodili, tresao se i ponavljao: „To nije bila nesreća. Neko je htio da me se riješi.“
Na putu do ambulante ispričao je užasavajuću priču – nije poginuo u nesreći na njivi kako su svi mislili. Bio je drogiran, onesviješten i namjerno proglašen mrtvim.„Moj brat,“ promrmljao je, „on je htio zemlju. Htio je sve da prepiše na sebe.“
Mještani su bili zaprepašćeni. Brat, kojeg su svi znali kao mirnog čovjeka, uhapšen je istog dana. Kod njega su pronašli dokumente spremne za potpisivanje – testament u kojem se sva imovina prenosi na njega.Pas, Sjena, nije napuštao farmerovu stranu ni u bolnici. Kao da je znao da je njegova misija bila da ga sačuva dok istina ne izađe na vidjelo.
Clara je došla da ga obiđe nekoliko dana kasnije. Farmer joj je stegnuo ruku i rekao: „Da nije bilo tebe i tog psa, sada bih stvarno bio mrtav.“Šerif je potvrdio da će brat biti optužen za pokušaj ubistva i prevaru. Cijelo selo pričalo je o tome mjesecima.
A grob? Ostao je prazan. Niko ga nije zatrpao. Neka stoji, rekli su mještani, kao podsjetnik da se zlo može kriti čak i u porodici.I svake noći, Sjena bi legla pored njega, miran i tih, kao da pazi da se nikada više ne ponovi ono što se dogodilo.