Bila je oštra zima ’96. godine. U maloj školi na periferiji Zenice, grejanje je radilo slabo, a deca su sedela u jaknama. Među njima, u poslednjoj klupi, sedeo je Edin. Bio je tiho, povučeno dete koje je izbegavalo da izlazi na tablu. Razlog nije bio neznanje – Edin je bio pametan – razlog su bile njegove noge. Dok su druga deca nosila zimske cipele, “kanađanke” ili patike, Edin je nosio očeve stare, crne gumene čizme. Bile su mu za dva broja prevelike, pa je u njih trpao novine da mu ne spadaju. Bile su blatnjave, grube i, što je najgore, “seljačke”.
Deca, surova u svojoj iskrenosti, nisu propuštala priliku. “Eno ga rudar!” šaputali su kad bi Edin ušao u razred. “Gde si parkirao traktor?” Edin bi pocrveneo do ušiju, podvio noge pod stolicu i ćutao. Mrzeo je te čizme. Mrzeo je siromaštvo. Mrzeo je zvuk koji su pravile dok hoda hodnikom – šljap, šljap.
Učiteljica Amra je sve to videla. Bila je mlada žena, tek počela da radi, ali je imala ono što se ne uči na fakultetu – osećaj za ljudsku dušu. Videla je kako Edin skriva pogled. Videla je kako čeka da svi izađu iz učionice da bi on izašao poslednji, da niko ne vidi njegove noge.
Jednog dana, pred veliki odmor, Amra je rekla: “Edine, ostani trenutak, trebaš mi pomoći nešto u zbornici.” Deca su izjurila napolje, a Edin je prišao katedri, spuštene glave. Srce mu je lupalo. Mislio je da je nešto skrivio. “Hajde sa mnom,” rekla je Amra blago.
Ušli su u zbornicu. Bila je prazna. Amra je zatvorila vrata i izvadila iz kese jednu kutiju. “Edine,” rekla je, čučeći da bude u visini njegovih očiju. “Moj sin je dobio nove cipele iz Nemačke, ali su mu male. Neće da ih nosi, kaže da ga žuljaju. Mislila sam da ih bacim, ali… greota je. Bi li ti hteo da ih uzmeš? Da mi ne zauzimaju mesto u kući?”
Edin je pogledao u kutiju. Unutra su bile prelepe, kožne duboke cipele. Nove. Mirisale su na kožu. Nisu izgledale kao da su ikada obuvene. Dečak je pogledao učiteljicu. U njenim očima nije bilo sažaljenja, samo toplina. Znao je da ga laže – cipele su bile potpuno nove, sa etiketom. Ali, lagala je da bi sačuvala njegov ponos. “Ali učiteljice… ja nemam para…” promucao je. “Ko traži pare?” nasmejala se Amra. “Ti meni činiš uslugu što me rešavaš viška stvari. Ali, imamo jedan dogovor.” Uozbiljila se i pružila mu ruku. “Ovo je naša tajna. Niko ne sme da zna odakle su cipele. Reći ćeš da ti je poslao tetak iz inostranstva. Može?”
Edin je klimnuo glavom, suznih očiju, i stegao njenu ruku. “Može.” Obuo je cipele. Bile su savršene. Tople. Tog dana, Edin je prvi put izašao na tablu. Hodao je ponosno, bez onog šljap, šljap. Nije više bio “rudar”. Bio je samo dečak.
Prošlo je 25 godina. Učiteljica Amra je ostarila. Muž joj je umro, deca su otišla svojim putem u svet i retko se javljala. Završila je u državnom staračkom domu, zaboravljena, sa malom penzijom koja jedva pokriva troškove smeštaja. Dani su joj bili isti – gledanje serija, heklanje i čekanje posete koja ne dolazi. Sve do jutros.
Upravnik doma je ušao u njenu sobu, vidno uzbuđen. “Gospođo Amra, brzo se spremite. Imate posetu.” “Posetu?” Amra je spustila igle za pletenje. “Greška je, sine. Meni niko ne dolazi.” “Nije greška,” rekao je upravnik. “Čovek čeka u holu. I… gospođo Amra… dovezao je pun kamion nečega.”
Amra je polako, uz pomoć štapa, sišla u hol. Tamo je stajao visok, elegantan čovek u skupom kaputu, držeći u rukama jednu običnu, kartonsku kutiju za cipele.
Amra je stala pred visokog čoveka, oslanjajući se na svoj štap. Ruke su joj drhtale. Gledala je u njegovo lice, tražeći onog malog dečaka u očima odraslog čoveka. Čovek se nasmešio. Oči su mu zasijale istim onim sjajem kao pre 25 godina u zbornici. Polako, pred punim holom staračkog doma, taj elegantni gospodin je kleknuo na jedno koleno pred staricu. Baš onako kako je ona nekad čučnula pred njim.
Spustio je kutiju na pod i otvorio je. Unutra nisu bile obične cipele. Bile su to najmekše, anatomske cipele od najfinije kože, postavljene krznom. Cipele stvorene da greju stare, umorne noge. “Učiteljice,” rekao je Edin tiho, dok je Amra prekrivala usta rukom. “Pre 25 godina, vi ste mene slagali.”
Amra je zaplakala. “Znala sam… znala sam da znaš, sine.” “Rekli ste da su cipele od vašeg sina, da ga žuljaju. A niste imali sina tada. Kupili ste ih od svoje male plate, odrekli ste se ko zna čega, samo da se ja ne bih stideo. Dali ste mi cipele, ali ste mi dali i nešto mnogo važnije – dali ste mi dostojanstvo. Niste mi dali milostinju pred svima, dali ste mi poklon u tajnosti, da sačuvate moj obraz.”
Edin je izvadio cipele iz kutije i, pred svima, izuo Amrine stare papuče i obuo joj nove cipele. Nežno, kao da joj je sin. “Ja sam danas vlasnik fabrike obuće, učiteljice. Imam hiljade cipela. Ali nijedne mi ne znače kao one tvoje. Zato sam došao.”
Upravnik doma je tada prišao. “Gospođo Amra, gospodin Edin nije doneo samo cipele za vas. Onaj kamion napolju… doneo je nove anatomske dušeke za svaki krevet u domu. I novu obuću za svakog penzionera ovde. A za vas…” Edin je ustao i uhvatio je za ruku. “A za vas sam uplatio renoviranje celog ovog krila. I plaćen je najbolji apartman, sa negom 24 sata, dokle god ste živi. Nikad više nećete biti zaboravljeni. Jer onog dana kad ste vi obuli moje promrzle noge, vi ste odredili moj put. Da nije bilo vas, ja bih i dalje bio onaj mali u gumenim čizmama. Vi ste me naučili da se veličina čoveka meri onim što da kad niko ne gleda.”
Amra je zagrlila svog učenika. Te noći, u staračkom domu u Zenici nije bilo hladno. Grejali su novi dušeci, grejale su nove cipele, ali najviše je grejala ljubav koja se vratila kući posle 25 godina.