Bio sam primoran da ostanem u bolnici više od mesec dana zbog preloma noge u saobraćajnoj nesreći. Bolnica u Quezon Cityju bila je prepuna tokom dana, ali noću je postajala jezivo tiha. Moja soba bila je mala, privatna, jedini izvor svetla dolazio je iz hodnika.
Prve noći sam primetio nešto čudno. Oko ponoći vrata su se nečujno otvarala i unutra je ulazila mlada sestra po imenu Aira. Po danu je bila nežna i pažljiva, donosila mi lekove i proveravala zavoje, ali noću se ponašala drugačije. Ne bi uključivala svetlo, ne bi proveravala aparate – samo bi stajala pored mog kreveta u tišini.
Prvo sam pomislio da je to deo njenog posla, možda da proveri da li spavam mirno. Ali kako su prolazile noći, shvatio sam da to radi svake večeri u isto vreme. Ponekad bi sela na stolicu i dugo me posmatrala. Počeo sam da osećam kako mi se koža ježi svaki put kada čujem tiho škripanje vrata.
Jedne noći odlučio sam da se pravim da spavam i vidim šta tačno radi. Ležao sam mirno, srce mi je udaralo u grudima dok sam čekao da čujem onaj poznati zvuk brave. I zaista, tačno u ponoć, vrata su tiho zaškripala i Aira je ušla.
Prišla je krevetu, spustila ruku na moje čelo, kao da proverava temperaturu, i onda sela na stolicu. Čuo sam kako šapuće nešto nerazumljivo – reči koje su zvučale kao molitva, ali jeziva, monotona. Zatim je iz torbe izvadila malu drvenu kutijicu i polako je otvorila.
Kroz spuštene trepavice video sam kako vadi mali komad papira i stavlja ga na sto pored mog kreveta. Njene usne su se i dalje pomerale, a soba je odjednom postala hladnija. Tada je naglo podigla glavu i pogledala pravo u mene, kao da zna da sam budan. Njene oči su bile drugačije – tamne, pune nečega što nisam umeo da objasnim.
Sledećeg jutra nisam mogao da izdržim i odlučio sam da pitam drugu sestru za Airu. „Ona noćna sestra… da li ona uvek obilazi pacijente posle ponoći?“ pitao sam. Sestra me je zbunjeno pogledala i rekla: „Koja noćna sestra? Na ovom odeljenju posle ponoći nema dežurne sestre osim mene.“
Krv mi se sledila. Nisam znao da li me zavitlava ili govori istinu. Te noći sam bio još nervozniji, ali odlučio sam ponovo da se pravim da spavam. U ponoć – ista scena. Aira je došla, sela na stolicu i iz kutijice izvukla još jedan papirić. Ovaj put sam skupio hrabrost i naglo otvorio oči.
„Aira!“ povikao sam. Ona se nije trznula. Samo me je pogledala i tiho rekla: „Ne treba da se plašiš.“ Njena ruka je prešla preko mog čela i kao da je hladnoća nestala.
„Šta to radiš?“ upitao sam drhtavim glasom. Ona je tiho uzdahnula i sela bliže. „Moj brat je umro u ovoj bolnici,“ rekla je. „Bio je sam, niko nije bio pored njega. Obećala sam sebi da nijedan pacijent više neće umreti sam i zaboravljen.“
Pokazala mi je papiriće – na svakom je bilo ispisano ime pacijenta koji je preminuo. „Svake noći dođem ovde, sedim i izgovaram njihova imena. Da ih neko još jednom spomene. Da ne odu u tišini.“
Soba je bila jezivo tiha, ali u meni se nešto promenilo. Umesto straha osetio sam duboko saosećanje. Narednih noći nisam se više pravio da spavam – pridružio sam joj se. Sedeo sam i slušao kako šapuće, ponekad i ja izgovarajući ta imena zajedno s njom.
Prolazile su nedelje, a moj oporavak je bio sve brži. Čudno, ali osećao sam se mirnije svake noći kad bi došla. Kada je došao dan mog otpusta, Aira je stajala na vratima i rekla: „Zapamti ovo – kad spomeneš ime onih kojih više nema, oni na trenutak ponovo žive.“
Godinama kasnije, svaki put kad prođem pored bolnice, setim se tih noći i malih papirića. Strah je odavno nestao, a ostalo je samo sećanje na devojku koja nije mogla da spase brata, ali je odlučila da spasi tišinu drugih.Shvatio sam da sam bio svedok nečega posebnog – nečega što je možda počelo kao njen lični bol, ali je postalo uteha za mnoge.