Inna je stajala kraj prozora, promatrajući kišu koja je padajući sa neba ostavljala tragove na staklu. Svaka kap činila je novi uzorak, kao da su to bile male priče o prolaznosti, o nečemu što se pojavljuje i nestaje u trenutku. Sedamnaest godina. Koliko je to? Dovoljno da oblikuješ život, da stvoriš sjećanja, da rasteš i mijenjaš se zajedno s nekim. Ili možda nije? Mislila je o svakom danu svog braka, o svakom poklonu koji je nosio dugotrajan smisao, o svakom osmijehu, svakoj suzi, o onome što je činilo njihov svijet. Sada je sve to počelo ponekad ličiti na dim. Nejasno. Nestalo.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

„Moramo razgovarati“, čula je glas svog muža Alekseja. Nježno je spustila pogled na njegovu siluetu koja je stajala u hodniku, a između njih je bilo toliko toga, nešto neizgovoreno, što je osjećala u svakom trenutku.

„Odlazim, Inna. S Natašom.“

Tišina. Samo otkucavanje starog zida sata, poklona njene majke, odjekivalo je u prostoru, prekidajući mir sobe. Inna je okrenula glavu prema njemu, a mirnoća njenog glasa iznenadila je oboje.

„S onim studentom s tvog fakulteta?“ pitala je, kao da se sve to dogodilo izvan njezinog svijeta, kao da nije bila dio toga.

„Da“, odgovorio je, bez oklijevanja. „Razumi, moja osjećanja su se promijenila. Želim nove emocije, nove doživljaje. Ti si pametna žena, trebala bi to razumjeti.“

Inna je samo osmjehnula, ona tiha, mirna, gotovo prijetvorna osmijeh.

„Jesi li siguran?“ upitala je, a u njenom glasu nije bilo ni ljutnje ni tuge. Bilo je nešto drugo. Možda mir.

„Naravno“, odgovorio je Aleksej, koji je stajao, nesiguran u tu mirnoću koja je dolazila od nje. „Već sam spakovao svoje stvari.“

Tišina je bila zapanjujuća, a onda je Inna krenula prema kuhinjskom ormariću. Otvorila ga, izvadila bocu vina koju su dugo čuvali za posebne prilike i okrenula se prema njemu.

„Pa, pretpostavljam da je ovo veoma poseban trenutak“, rekla je, smiješeći se. „Hajde da organiziramo oproštajnu večeru. Pozovi prijatelje, porodicu. Sedamnaest godina nije mala stvar.“

Aleksej je zastao, zbunjen.

„Želiš… želiš li organizirati zabavu za naš razvod?“ upitao je, osjetivši neku ironičnu napetost u njegovom glasu.

„Zašto ne?“ Inna se nasmiješila, njen osmijeh bio je hladan, gotovo podrugljiv. „Završimo ovaj zajednički život sa stilom. Uostalom, sjećaš se, ja sam pametna žena.“

U sljedećem trenutku već je počela slati poruke prijateljima, obitelji. Osvježavala je sjećanja na davne trenutke, kuhala omiljena jela, pripremala stol s porculanom koji su im poklonili na vjenčanju. Bio je to luksuzan, ali pomalo zaboravljen komad stila. „Sve mora biti savršeno“, promrmljala je sebi.

Njena svekrva Vera Pavlovna, zabrinuto ju je zagrlila. „Innočka, možda još postoji šansa da se sve promijeni?“

Inna je samo slegnula ramenima. „Ne, mama. Ponekad je najbolje donijeti pravu odluku i pustiti sve da ide svojim putem.“

Kao što je Inna rekla, ljudi su dolazili. Za stolicama u blagovaonici, među mirisima hrane i smijehom, svi su sjedili, svi osim nje, naravno. Krenula je prema stolu, podigla čašu i pogledala sve prisutne.

„Dragi prijatelji, okupili smo se kako bismo proslavili kraj jedne priče i početak druge. Hvala vam što ste došli.“

Okrenula se prema Alekseju. „Leša, želim ti se zahvaliti za svih sedamnaest godina. Za sve uspone i padove, radosti i tuge. Naučio si me mnogim stvarima. Na primjer, ljubav može biti nešto mnogo drugačije nego što smo misli. Da, ljubav može biti samo tren, samo riječ, samo trenutak kad shvatiš da je prošla.“

U prostoriji je prošao neugodan šapat. Nataša, mlada studentica, izbjegavala je kontakt očima, nervozno prebacujući salvete preko ruku. Inna je nastavila, smirenim glasom, poput nekog tko je potpuno svjestan situacije.

„A naučila sam tebe, Leša, da obraćam pažnju na detalje. Na onima financijskim. Evo ovdje, pogledaj…“ Inna je počela vaditi papire i stavljati ih na stol pred Alekseja.

„Evo kredita za vaš automobil, uzetog s našeg zajedničkog računa. Evo zaostalih poreza… i, da, ovo su računi za restorane i draguljarnice koje si navodno koristio u prošloj godini. Zaista si pokušavao impresionirati Natašu, zar ne?“

Aleksej je problijedio, a Nataša je naglo podigla pogled. Bilo je prekasno za sve te ružne istine.

„Najvažniji dokument“, rekla je Inna, gledajući Alekseja u oči, „je naš predbračni ugovor. Sjećaš li se kad si ga potpisao bez da si ga pročitao? Ima zanimljivu klauzulu o imovini u slučaju nevjere.“

Cijela soba je zamrla. Nataša je stajala na vratima, dok su svi ostali bili u tišini. Inna je samo nastavila, pogledajući sve prisutne, kao da nije bilo nikakve drame.

„Stan je na moje ime“, rekla je, „Računi su zamrznuti, a zahtjev za razvodom je podnijet.“

Nataša je izgovorila tiho: „Izvinite, moram ići“, i nestala.

„Leša“, šapnuo je njegov otac, „kako si mogao? Mi smo te odgojili drugačije.“

„Mama, ti ne razumiješ…“, započeo je Aleksej, ali ga je otac prekinuo.

„Ne, sine. Ne razumiješ. Sedamnaest godina nije šala. I sve si uništio zbog studentice?“

Prijatelji su se sklonili u tišinu, izbjegavali su međusobne poglede. Samo je Mihail, Aleksejev dugogodišnji prijatelj, tiho rekao: „Leša, stvarno si sve uništio.“

Inna se nije okrenula. Uzela je još jednu čašu vina, popila gutljaj i nastavila, smiješeći se. „Znaš šta je najzanimljivije? I dalje sam te voljela, sve ove godine. Svaka sijeda, svaka bora… Ali sada shvaćam da je moj život mnogo veći od toga. Mislila sam da smo bajkoviti par. A onda sam počela primjećivati sve. Račune. Nakit. Restoran ‘Bijeli labud’. Spa centar… Smiješno, zar ne?“

Kad se Nataša vratila, stajala je na vratima, držeći torbicu. „Alekseju“, rekla je drhtavim glasom. „Moramo razgovarati. Nasami.“

„Naravno“, rekao je Aleksej, ali ga je Inna zaustavila.

„Ne tako brzo, ljubavi. Sjećaš se prvog stana? Jednosobnog stana na periferiji grada? Bili smo sretniji tada. Rekao si da nam ništa drugo ne treba osim jedno drugo.“

„A pogledaj nas sada. Skupi automobili, luksuzni stan, mlada ljubavnica… A iza svega toga: laži, dugovi, prevara.“

Nataša je rekla: „Rekla si mi da ste razvedeni, da živite odvojeno. Da ćete nam kupiti stan…“

Inna ju je gledala smireno. „Ne brini, sve ćeš razumjeti.“

Kroz tišinu, koja je bila sve teža, Nataša je izjurila iz stana.

„Zašto ovo radiš?“ Aleksej ju je tiho pitao.

„Zašto?“ Inna se nasmijala. „Misliš da ću plakati? Moliti te da ostaneš? Sjećaš se, voljela sam te. Svaka sijeda, svaki trenutak… Bila sam spremna ostariti s tobom, a ti si odlučio otići za njom.“

U sobi je zavladala smirena tišina. Inna je pogledala oko sebe. Nije bilo suza. Nije bilo sućuti. Bila je to samo sloboda.

„Letim sutra“, rekla je tiho, „na Maldive. S tobom, to bi bio uvijek bacanje novca. Ali sad sam ja ta koja bira.“

Stavila je ključeve na stol, okrenula se, a vrata su se tiho zatvorila.