Mary je upoznala Jamesa na nekoj zabavi prije skoro godinu dana. Bio je sve što je tražila u partneru – šarmantan, ljubazan, uspješan, i, što je najvažnije, prema njenoj devetogodišnjoj kćerki Ellie, ponašao se kao pravi otac. Iako je Mary bila samohrana majka, uvijek je stavljala Ellie na prvo mjesto, ali nakon toliko godina provedenih u ulozi majke, osjećala je da zaslužuje malo sreće i ljubavi.

James je odmah bio uključen u njihov život. Donosio je cvijeće, kuhali su zajedno, a često je pomagao Ellie s domaćim zadatkom iz matematike, što je Mary isprva smatrala divnim. Bilo je nešto posebno u načinu na koji se James odnosio prema njezinoj kćerki. Međutim, Ellie nije dijelila njeno oduševljenje. Iako je bila ljubazna prema njemu, nijednom nije izgledala kao da ga prihvaća. Mary je to pripisivala činjenici da je Ellie još uvijek navikavala na tu novu osobu u njihovom životu, na novog “taticu”, kako ga je Ellie zvala. I bila je spremna biti strpljiva.

Nakon godinu dana veze, Mary i James su odlučili vjenčati se. Bilo je to iznenađujuće brzo, ali Mary je bila spremna. U kasnim tridesetim godinama, nakon svega što je prošla, osjećala je da je napokon zaslužila biti voljena. Vjenčanje je bilo jednostavno, ali lijepo. Ellie nije bila presretna, ali je pristala jer je znala da je to što njena mama želi.

Te subote, nakon nekoliko tjedana braka, James je organizirao posebnu večeru kod kuće. Bio je to mali, intimni trenutak za njih troje – večera sa svijećama, omiljeni odrezak, pire krompir, čaša crnog vina. Mary je odabrala svoju omiljenu zelenu haljinu i osjećala se kao da je sve napokon na svom mjestu. Međutim, Ellie nije dijelila njeno oduševljenje. Dok su sjedale za stol, Mary je primijetila da Ellie često gleda u vino koje je James natočio.

„Mama, nemoj piti iz te čaše!“ – izgovorila je Ellie, a njen glas je izbio iz tišine, oštar i ozbiljan.

Mary je stajala s čašom na usnama, zatečena. Svijet se u tom trenutku smrznuo.

„Ellie, o čemu ti to govoriš?“ upitala je Mary, pokušavajući zadržati mirnoću, iako joj je srce počelo brže kucati.

Ellie je drhtala, a oči su joj bile pune suza. „Vidjela sam ga, mama. Izvadio je nešto iz džepa prije večere, dok si bila u kuhinji. Vino je promiješao… Nisam ništa rekla do sada, ali sam to vidjela.“

James je izgledao smireno, možda i previše smireno. Nasmiješio se, pokušavajući umanjiti situaciju. „Mary, ona je samo dijete. Možda je pogrešno shvatila. Ranije sam ubacio kocku šećera u svoje vino. Znaš da volim da mi je vino malo slađe.“

Mary je osjećala da nešto nije u redu. Njeni instinkti su vrištali, ali nije im željela odmah vjerovati. „Hajde da zamijenimo čaše“, rekla je mirno, dok su joj ruke počele drhtati.

James se oklijevao, ali je na kraju pristao. Mary je, bez riječi, uzela obje čaše i otišla u kuhinju. U tom trenutku nije znala što će učiniti, ali je osjećala da mora nešto provjeriti. Skrivila je uzorke vina u dvije odvojene čaše i odlučila ih ponijeti na posao, gdje je imala pristup osnovnim toksikološkim testovima.

Na poslu, u miru svoje smjene, Mary je obavila testiranje. Rezultati su bili šokantni. Jedan uzorak, onaj koji je bio prvobitno natočen za nju, bio je pozitivan na Zolpidem – sedativ koji izaziva pospanost, a u većim dozama može dovesti do nesvjestice, zbunjenosti, pa čak i gubitka pamćenja. Nije bilo sumnje: netko je to namjerno stavio u njeno vino.

Ruke su joj se tresle dok je čitala rezultate. Taj trenutak bio je odlučujući. Imala je dokaze. James je nešto planirao. I ona mora biti brza.

Te noći, dok je James spavao, Mary nije mogla spavati. Zamišljala je sve što bi se moglo dogoditi. Imala je dokaz, ali kako bi ga mogla iskoristiti? Na brzinu je odlučila pregledati još nešto. Jamesova ladica bila je zatvorena, ali ništa je nije moglo zaustaviti. Otvorila ju je i unutar fascikle pronašla nešto što je bila spremna zapamtiti do kraja života: bilježnicu sa imenima, brojevima telefona, datumima, iznosima novca i, što je najgore, fotografijama žena.

Ispod jedne fotografije bila je bilješka: „Michelle T. – 3 mjeseca. Novac preko zajedničkog računa. Zatražila nasljedstvo. Nestala.“

Ispod druge: „Laura M. – blagi simptomi, sumnja. Odustala. Putovanje završeno ranije.“

Kada je pogledala posljednju sliku, slika je bila polaroid, ona i Ellie ispred njihovih vrata, s osmijehom. Ispod je bila napisano crvenom tintom: „Mary R. – pristup lijekovima putem klinike. Brzo ćemo se kretati nakon ažuriranja računa. Nema svjedoka.“

Mary je osjetila hladan znoj na čelu. Okrenula se prema Ellie koja je spavala pored nje, zgrabila torbu, a zatim šapnula: „Spakuj se, idemo kod bake.“

Izvadila je sve iz ladice, stavila u torbu, a zatim otišla u policiju. Djelovala je mirno, iako joj je srce bilo u grlu. Ispostavilo se da James, čije pravo ime je bilo Jonathan Myers, imao je prošlost prepunu prevara, krađa identiteta, pa čak i nestalih osoba.

Policija je uskoro ušla u njihovu kuću. Pronašli su više sedativa i lažne identitete u njegovom automobilu. James je bio uhapšen bez otpora. Nikada nije postavio pitanje – samo je šutio, nasmiješen.

Nekoliko mjeseci nakon što je istina izašla na vidjelo, Mary i Ellie su polako počele ponovo osjećati sigurnost. Ellie je bila prava heroine u njihovoj zajednici, a Mary je svakodnevno zahvaljivala kćerki što je otvorila oči.

I dok su sjedile zajedno, Mary je tiho izgovarala: „Hvala ti što si gledala, Ellie. Spasila si mi život.“