Richard Harrison bio je čovjek kog su ljudi istovremeno poštovali i plašili se. Milioner koji je sve stvorio sam, živio je u luksuznom penthausu i sam odgajao devetogodišnju kćerku Emily nakon gorkog razvoda.
Njegov dom imao je jednu stalnu figuru – Margaret Brown, dadilju od pedeset dvije godine. Ona je bila topla, strpljiva, uvijek tu da zagrli Emily kad ima noćne more i da joj isplete pletenice. Richard joj je plaćao dobro, ili je barem tako mislio.
Ali u posljednje vrijeme počeo je da primjećuje čudne stvari. Margaret je često preskakala obroke, pakovala hranu „za ponijeti“, nosila iznošene cipele i stari kaput. Richard je, naviknut da svuda traži problem, postao sumnjičav.
Jedne hladne večeri odlučio je da je prati. Sjeo je u svoj auto i krenuo za njom, uvjeren da će saznati istinu – možda troši novac na gluposti, možda skriva nešto od njega.Ali ono što je vidio kada je stigao do njenog odredišta slomilo mu je srce…
Margaret je sišla sa autobusa u jednom od najsiromašnijih dijelova grada. Richard je parkirao nekoliko ulica dalje i krenuo za njom pješice. Oštar vjetar šibao mu je lice dok je posmatrao kako ona skreće u usku, mračnu uličicu.
Zaustavila se ispred oronule zgrade. Prozor na prizemlju bio je razbijen, vrata su škripala dok ih je otvarala. Richard je osjetio kako mu srce steže. Ovo nije bio život kakav je zamišljao da vodi osoba kojoj on plaća solidnu platu.
Ušao je za njom, nečujno. Na hodniku su se osjećali mirisi vlage i ustajalog zraka. Margaret je otvorila vrata jednog malog stana. Richard je prišao i kroz odškrinuta vrata vidio prizor koji mu je zaledio krv.
U sobi su na starom krevetu ležala dva dječaka i jedna djevojčica. Bili su mršavi, u starim pidžamama, umotani u tanke ćebadi. Margaret je spustila torbu s hranom i odmah počela raspoređivati sendviče i supu.
„Polako, djeco,“ rekla je nježno. „Svi ćete dobiti.“ Richard je zapanjeno stajao u hodniku. Margaret nije trošila novac na sebe jer je hranila troje unučadi.U tom trenutku jedan od dječaka počeo je kašljati. Margaret mu je mjerila temperaturu starim toplomjerom. „Moraćemo opet kod doktora,“ rekla je, zabrinuta.
Richard je osjetio kako mu se oči pune suzama. Čitav život mislio je da može suditi ljudima na osnovu svojih pretpostavki. Sada je gledao ženu koja je svakog dana dolazila u njegovu kuću s osmijehom, a uveče se vraćala u ovaj mrak – i sve to da bi troje djece preživjelo.Nije mogao više da stoji i posmatra. Pokucao je na vrata.
Margaret je podigla pogled i prestravljeno zgrabila torbu, kao da je uhvaćena u zločinu.„Gospodine Harrison?“ prošaputala je. „Šta radite ovdje?“„Pratio sam vas,“ priznao je. „Mislio sam da nešto krijete. Ali… nisam znao da je ovo.“
Margaret je spustila pogled. „Nisam htjela da vas opterećujem. Nakon što mi je kćerka poginula, ova djeca su sve što imam. Plata ide za kiriju, lijekove i hranu.“Richard je prišao i sjeo na ivicu kreveta. „Trebalo je da mi kažete. Mogao sam pomoći.“
Margaret je odmahnu glavom. „Plaćate me da čuvam Emily, ne da vam donosim svoje nevolje.“„Emily vas voli,“ rekao je tiho. „I sada znam zašto. Jer vi ste najbolja osoba koju poznajem.“
Sljedećeg jutra, Richard je promijenio sve. Poslao je ljude da poprave stan, donijeli su novi namještaj, krevet, grijanje. Platio je sve račune i upisao djecu u bolji školski program.Kad je Margaret došla na posao i vidjela sve što je uradio, oči su joj zasjale suzama. „Ne mogu da prihvatim sve ovo,“ rekla je.
„Ne samo da ćete prihvatiti,“ odgovorio je Richard, „već ćete biti dio naše porodice. Emily treba nekoga poput vas – a i ja.“Te večeri, po prvi put nakon dugo vremena, Emily, Margaret i Richard večerali su zajedno. Smijeh djevojčice ispunio je kuću, a Richard je osjetio mir.
Margaret ga je pogledala i rekla: „Hvala što ste nam vratili dostojanstvo.“On je samo klimnuo, skrivajući suze. Po prvi put u životu, bogatstvo koje je imao činilo mu se kao da ima pravi smisao.