Nikada nisam vjerovala da će mi najveća lekcija o ljubavi doći tek kad napunim šezdeset devet godina. U tim godinama, kad su ruke već umorne, a srce misli da je vidjelo sve — shvatila sam da postoji laž gora od svake druge. To je ona kad ti djeca kažu: „Volimo te“, a zapravo vole tvoju penziju i tvoj stan.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Tog dana, kad je sve počelo, stajala sam kod šporeta i polako miješala juhu. Nije bilo ničeg neobičnog u tom jutru, osim što me odjednom nazvao sin Oleg. Rijetko je zvao bez razloga, a kad se njegov glas začuje s previše topline, to je obično značilo da slijedi molba.
„Mama, svratili bismo popodne“, rekao je veselo. „Samo da te vidimo.“
To „samo“ mi je zvučalo sumnjivo. Ali, kako da odbijem? Majke uvijek ostave vrata otvorena, čak i kad znaju da iza njih možda ulazi oluja.
Oko pet, čula sam poznati zvuk ključa i šuštanje skupog parfema. Ušla je Anja, njegova žena — uvijek ispeglana, uvijek s blagim osmijehom koji nikad ne dopire do očiju. Iza nje Oleg, s onim izrazom kao da nosi ozbiljan posao koji mora „taktično“ završiti.
„Mama, razmišljali smo“, započeo je, ne skidajući cipele.
Kad on i Anja počnu rečenicu s „razmišljali smo“, znam da neće završiti dobro.
„Zabrinuti smo za tebe“, ubaci se Anja, podešavajući jastuk na mojoj sofi. „Sama si, u tvojim godinama… može ti se nešto dogoditi.“
Sela sam u svoju staru fotelju, onu što škripi kao da diše zajedno sa mnom. U njoj sam preživjela godine, zime i tuge. Poznavala sam tu stolicu bolje nego svoju djecu.
„Šta to tačno znači — ‘nešto se može dogoditi’?“ upitah. „Da ću od vaše brige dobiti povišen pritisak?“
Oleg se nasmije, ali oči mu ostanu hladne.
„Mama, ozbiljno. Mi smo mislili… prodaćemo tvoj stan i naš jednosoban, uzeti malu hipoteku i kupiti kuću izvan grada. Tamo ćeš biti s nama, s unucima, disati svjež zrak. Raj na zemlji!“
Anja klimnu, kao da potvrđuje svaku riječ.
„Zamisli, bašta, ptice, jutarnja kafa pod jabukom.“
Njih dvoje su pričali kao agenti za nekretnine, ne kao porodica. U svakom „mi ćemo“ i „bit će ti lijepo“ čula sam škripu interesa. Gledala sam ih kako zamišljaju taj novi život — ne moj, njihov. Kuću s vrtom, naravno, na njihovo ime.
„A reci mi, sine“, upitah mirno, „ta kuća bi bila na čije ime?“
Anja se trznu, prebrzo reče: „Pa, naše, naravno…“ i ugrize se za usnu. Oleg joj baci pogled koji vrišti: začepi.
„Znaš, mama“, doda brzo, „ne želimo te opterećivati papirima. Mi ćemo sve to srediti.“
Tad mi je sve postalo kristalno jasno. Njihova briga bila je maska, a iza nje glad — glad za kvadratima i mjesečnim primanjima.
„Dobro“, rekoh hladno. „Razmisliću.“
Vidjela sam kako im lica ozari olakšanje. Mislili su da sam popustila. Kad su otišli, sjedila sam dugo u tišini. I odlučila da ovo neće proći.
Sutradan je počela njihova „kampanja“. Oleg me zvao svakog jutra.
„Mama, našao sam predivnu parcelu! Rijeka, borovi, sve čisto. Unuci bi bili presretni!“
Popodne bi stigao Anjin glas, mekan kao sirup:
„Mama, pripremili bismo ti posebnu sobu, sa pogledom na vrt! I tvoj fikus, naravno. Samo da budeš s nama.“
Svaki poziv bio je predstava. Glumili su ljubav, a ja sam igrala ulogu zbunjene starice. Samo što nisam bila ni zbunjena ni stara koliko su oni mislili.
U međuvremenu sam pozvala svoju staru prijateljicu Ljudmilu, nekadašnju službenicu kod notara.
„Nina“, rekla je dok mi je sipala čaj, „nemoj ni pomišljati na ugovor o poklonu. To je put u propast. Ako baš moraš, samo ugovor o doživotnom izdržavanju — ali oni na to neće pristati.“
Imala je pravo. Oni su htjeli sve odmah, bez obaveza. Ja sam, međutim, bila veteranka života. Nije me lako prevariti.
Vrhunac njihove drame došao je sljedeće subote. Zazvonilo je zvono, otvorim vrata — Oleg, Anja i neki nepoznat muškarac u odijelu.
„Mama, upoznaj Igora, našeg prijatelja“, reče Oleg nonšalantno. „On samo želi procijeniti vrijednost stana, čisto da znamo.“
„Procijeniti?“ ponovih ledenim tonom.
„Da, pa da znamo s čime raspolažemo, znaš.“
Krenuo je prema spavaćoj sobi, ali sam mu stala na put.
„Napolje.“
Toliko tiho da je Anji iz ruku ispao notes.
„Mama, šta ti je?“ promuca Oleg.
„Napolje“, ponovih. „I recite tom gospodinu da ako još jednom kroči u moj dom bez dozvole, zvat ću policiju.“
Agent je prvi pobjegao, osjetio je da tu nema posla.
Olegovo lice se iskrivilo od bijesa.
„Poludjela si!“
„Ne, sine“, rekla sam mirno. „Ali se trudiš da me natjeraš.“
Vrata su zalupila, a ja sam ostala u tišini koja nije bila prazna — bila je oslobađajuća. Tjedan dana poslije, ni glasa od njih. Onda, jednog petka, Anja pozva:
„Nina Petrovna, oprostite nam. Pogriješili smo. Dođite na kafu, bez priče o stanu. Samo porodica.“
Znala sam da laže, ali otišla sam. Htjela sam završiti priču.
Sjedili su u kafiću, desert netaknut, osmijesi ukočeni.
„Mama, oprosti mi“, reče Oleg. „Pretjerao sam.“
U njegovim očima nisam vidjela krivicu. Samo nestrpljenje.
Iz torbe izvadih presavijeni list papira.
„I ja sam razmišljala“, rekoh. „Došla sam do odluke.“
Oleg se nagnuo naprijed, Anja zadrža dah.
„Odlučila sam prodati stan.“
„Šta?“ izustiše oboje u glas.
„Da. Našla sam kupce, divan mladi par. Čekat će dok se preselim u mali studio s vrtom. Samo za mene.“
„A novac?“ zadrhta Anjin glas.
„Dio ide u banku. Ostatak ću potrošiti. Možda putovanja, možda kurs slikanja. Uostalom, vi ste htjeli da budem sretna, zar ne?“
Njihova lica su se izobličila. Oleg je šapnuo: „Ti to ne bi…“
„Naravno da bih. Moj stan. Moj život.“
Ustala sam, ostavila račun na stolu i otišla. Dok su njih dvoje sjedili nijemi, ja sam prvi put nakon dugo vremena disala slobodno.
Stan sam stvarno prodala. Kupila sam mali, svijetli studio u tihoj četvrti. Na prozoru moj fikus, pored njega moja stara fotelja.
Tišina više nije bolela — bila je čista, umirujuća.
Novac sam uložila pametno. Nema više straha od „šta ako“.
I, kao što sam rekla, upisala sam kurs akvarela.
Prvi put u životu naučila sam da boja može govoriti. Da voda i pigment zajedno stvaraju ono što riječi ne mogu. Kad bih povukla potez kistom, osjećala sam da brišem tragove prošlih godina.
Prošlo je šest mjeseci kad sam, jednog sumraka, zalijevajući cvijeće, ugledala Olega na kapiji. Bio je sam, umoran, pogrbljen.
„Zdravo, mama“, rekao je.
„Zdravo“, odgovorila sam, bez gorčine.
Sjeli smo na klupu. Šutjeli dugo.
„Anja i ja smo se rastali“, rekao je napokon. „Rekla je da sam slab. Možda je bila u pravu.“
„Žao mi je“, rekoh.
„Nemoj biti“, nasmije se gorko. „Tek kad si otišla iz onog kafića, shvatio sam da nisam izgubio stan. Izgubio sam tebe. I trebalo mi je pola godine da to razumijem.“
Gledala sam ga, svog sina — više čovjeka nego dijete. Prvi put bez maske.
„Život je komplikovan, Oleg“, tiho sam rekla.
On se nasmiješio, ustao. „Oprostite mi, ako možete.“
„Ne zamjeram ti“, rekla sam. „Navrati nekad na čaj.“
Gledala sam ga kako odlazi. I nisam plakala.
Zatvorila sam kapiju, skuhala čaj od mente i sjela u svoju stolicu.
Oko mene su mirisale boje, a kroz prozor je ulazila svjetlost.
Shvatila sam da nisam samo odbranila stan. Odbranila sam dostojanstvo, razum, sebe.
I to, u mojim godinama, bila je najveća pobjeda mog života — tiha, ali prava.