Bila je to najljepša noć mog života. Sala puna svjetla, muzika, osmijesi, bijela haljina koju sam sanjala godinama. Moj muž, Marko, izgledao je kao princ — šarmantan, pažljiv i nježan. Dok su gosti plesali, prišao mi je njegov otac, stariji čovjek s ozbiljnim pogledom.
Nasmiješila sam se, misleći da će mi čestitati. Ali on je uzeo moju ruku, stavio nešto u nju i rekao tihim glasom: „Ako želiš da ostaneš živa — bježi dok još možeš.“
Zbunjeno sam pogledala dlan. Bio je to svežanj novčanica.
U početku sam pomislila da je svekar jednostavno lud. Tog trenutka, stajala sam ukočeno s osmijehom zaleđenim na licu, dok su oko nas ljudi plesali i nazdravljali. U ruci sam držala 1.000 maraka i nisam znala da li da se nasmijem ili zaplačem. „Šta to znači?“ pitala sam ga.
On je spustio pogled i rekao tiho: „Nema vremena. Samo zapamti — kad dođe trenutak, znaj da sam te upozorio.“Nakon toga se okrenuo i otišao među goste, kao da se ništa nije dogodilo.
Mjeseci su prolazili, a ja sam pokušavala da zaboravim tu scenu. Marko se ponašao normalno. Na početku je bio pažljiv, ali ubrzo su se pojavile male pukotine. Ljubomorne primjedbe. Tiha kontrola. Pitanja s kim razgovaram, zašto se javljam na telefon.„Znaš,“ znao bi reći, „ne volim kad me lažeš. I najmanja sitnica može da te skupo košta.“
Tada bih se samo nasmijala, misleći da pretjeruje. Ali onda sam počela da primjećujem — svaki put kad bi izgubio živce, njegov pogled bi bio isti kao očev onaj dan. Pun straha. Ne bijesa, već nečega dubljeg. Kao da zna nešto što ja ne znam.
Jedne noći, dok je Marko spavao, čula sam kako vibrira njegov telefon. Pogledala sam — poruka od nepoznatog broja. Pisalo je: “Ako nastaviš, završit će kao prošla.”Srce mi je zastalo. Nisam znala šta znači. „Kao prošla?“ Kome je poruka namijenjena?
Sljedećih dana, počela sam sumnjati. U kući je vladao hladan mir, onaj koji prethodi oluji. Svekar je sve rjeđe dolazio, a kad bi došao, samo bi me pogledao i klimnuo glavom, kao da broji dane.
Jedne večeri, kad je Marko bio na poslovnom putu, otišla sam do njegovog oca. Vrata je otvorio polako, kao da me očekivao. „Znaš već, zar ne?“ pitao je tiho.„Ne,“ rekla sam. „Ali mislim da moram znati.“Sjeo je na stolicu, pogledao u pod, pa rekao glasom koji će mi zauvijek ostati urezan: „Marko je ubio svoju prvu ženu.“
Osjetila sam kako mi se noge tresu. „To nije istina,“ promucala sam.
„Volio bih da nije,“ rekao je. „Njena porodica misli da je poginula u nesreći. Ali ja sam bio tamo kad se sve desilo. Posvađali su se. On je bio pijan. Gurnuo ju je niz stepenice. Kad sam došao, bilo je kasno. Pomogao sam mu da sakrije tragove, jer sam bio slab. Bio mi je sin. Nisam mogao da ga prijavim. Ali kad sam te vidio na vjenčanju… shvatio sam da više ne mogu da ćutim.“
Nisam mogla da progovorim. On je ustao, pogledao me direktno u oči i rekao: „Bježi, dijete. Dok možeš. Jer kad izgubi kontrolu — nećeš imati vremena.“Te noći nisam spavala. Ujutro sam se spakovala, uzela torbu i otišla bez riječi. Marko me zvao, prijetio, molio, ali nisam se javljala. U glavi sam imala samo njegovog oca i one riječi: Ako želiš da ostaneš živa — bježi.
Prijavila sam sve policiji. Rekla sam im sve što sam čula. Oni su otvorili slučaj koji je bio zatvoren godinama — i pronašli dokaze. Dva mjeseca kasnije, Marko je uhapšen. Svekar je svjedočio.
Na dan suđenja, sjedio je pored mene u tišini. „Kasno sam shvatio šta znači ljubav,“ rekao je. „Nisam je znao dati svom sinu. Ali možda sam je barem malo vratio tebi — kad sam te upozorio.“Marko je osuđen na dugogodišnju kaznu. Njegov otac je umro nekoliko mjeseci kasnije. Na njegovom stolu našla sam pismo upućeno meni:
„Hvala ti što si bila dokaz da dobrota i dalje postoji. Nisam mogao da spasim nju, ali sam barem spasio tebe. Ako ikad pomisliš da nema smisla — sjeti se da si živa, jer si vjerovala u nešto što drugi ne bi: u upozorenje čovjeka koji je sve izgubio.“
Danas živim u drugom gradu. Imam novi posao, novi mir, i svaki put kad pogledam zalazak sunca, sjetim se te svadbene noći. One poruke koja mi je tada zvučala kao ludost, a zapravo mi je spasila život.Jer ponekad najstrašnije riječi dolaze iz mjesta ljubavi.