Ljetni vjetar jedva je pomjerao bijele zavjese u dnevnoj sobi, šušteći poput tihe opomene. Valentina je stajala pored poluotvorenih balkonskih vrata, nepomična, gotovo bez daha. Ispred nje, u kuhinji, čuo se mužev glas — razigran, bezbrižan, s onim tonom koji nikada nije koristio kad bi razgovarao s njom.
„Još jedan potpis, i gotovo! Izbaciću je iz stana!“
Dmitrijev smijeh proparao je večernji zrak kao oštar nož.
Valentina nije odmah shvatila. Riječi su dopirale do nje u isprekidanim talasima, kao da dolaze iz nekog drugog svijeta, a ne iz vlastitog doma. Njeno ime. Stan. Potpis. Sve se to vrtjelo kroz misli kao slagalica čiji dijelovi nikako nisu pristajali jedan uz drugi. Ime koje je Dmitrij izgovorio u nastavku — „Svetka“ — raspršilo je svaku sumnju. Ljubavnica. I plan.
„Rekao sam ti, glupa je. Potpisaće sve. Samo joj predstavi to kao neku poreznu formalnost. Ona vjeruje svemu što kažem“, čula je.
Smijeh. Lagan, muški, ciničan.
Zatim šapat: „Do tada će biti prekasno. Stan će već biti prodat. Imaćemo novac i slobodu.“
Osjetila je kako joj se prsti lede, iako je vani vreo juli. Zid na koji se oslonila odjednom joj je postao stran — hladan, poput nepoznate površine. U njoj se probudio čudan osjećaj: ne vrisak, ne plač, već tiha, ledena jasnoća. Shvatila je. Njen muž, onaj kojem je vjerovala tri godine, planirao ju je prevariti i prodati stan koji je naslijedila od bake.
Dmitrij se nasmijao još jednom, pozdravio „Svetku“ i spustio slušalicu. U tom trenutku Valentina se povukla u spavaću sobu, tiho, gotovo nečujno, kao sjena. Legla je u krevet i zatvorila oči prije nego što je on provirio na vrata.
„Val, spavaš?“
Promrmljala je nešto nerazumljivo.
„Dobro, spavaj, umorna si“, rekao je, a zatim otišao da gleda televiziju.
Ali Valentina te noći nije zaspala.
Ležala je u mraku, oči širom otvorene, slušajući svaki zvuk u stanu. U glavi su joj se smjenjivale slike — dan kada su se upoznali, njihovo vjenčanje, kako joj je obećavao „zajedničku budućnost“. Sve to sada je djelovalo kao pažljivo režirana predstava. Nije mogla vjerovati da čovjek koji je grijao njen dlan dok su prolazili kroz teške trenutke sada kuje plan da joj ukrade dom.
Ujutro je dočekala tišinu koja je djelovala neprirodno mirno. Dmitrij je bio nasmijan, gotovo previše ljubazan. Napravio joj je doručak, poljubio je u obraz. „Danas ćeš možda morati nešto da potpišeš“, rekao je nehajno, dok je sipao kafu. „Samo formalnost, znaš već — nova pravila, porezna uprava, birokratija.“
Valentina ga je pogledala ravno u oči. „Naravno, ako treba.“
Izgovorila je to mirno, kao da ništa nije sumnjala. Ali u sebi je donijela odluku — neće potpisati ništa dok ne sazna istinu.
Na poslu nije mogla da se koncentriše. Papiri su joj padali iz ruku, rečenice na ekranu gubile su smisao. Ponavljala je u sebi svaku Dmitrijevu riječ, svaku nijansu njegovog glasa. Do juče je mislila da ga poznaje. A sada, što više je razmišljala, to joj je postajao stranac.
Kada je tog popodneva stigla kući, čekao ju je sa fasciklom u rukama.
„Evo, stigli su dokumenti. Moraš potpisati do sutra.“
Papiri su izgledali službeno — pečati, potpis, sve je bilo tu. Ali nešto nije bilo u redu. Valentina je osjetila to odmah, onim instinktom koji ne vara.
„Koja je ovo organizacija?“ pitala je, praveći se da ne razumije.
„Nova poreska inspekcija. Reforma“, rekao je bez imalo oklijevanja.
„Zanimljivo“, odgovorila je. „Potpisaću sutra, kad proučim sve.“
Na trenutak, u njegovim očima zatreperila je nervoza.
„Val, nije to ništa važno. Samo potpiši. Sutra će biti kasno.“
„Ako je tako beznačajno“, rekla je mirno, „onda može i da sačeka.“
Te noći, dok je on spavao, Valentina je pažljivo fotografisala sve listove i poslala ih svojoj prijateljici Oksani, pravnici.
„Molim te, pogledaj ovo“, napisala je kratko.
Ujutro, dok je Dmitrij izlazio iz kupatila, stigla je poruka:
„Val, to su lažni dokumenti. Nisu iz poreske uprave. U pitanju je prevara.“
Valentina je podigla pogled. Dmitrij je stajao pred njom s peškirom oko struka, osmijeh mu se polako gasio kad je vidio njen izraz.
„Znaš, Dim“, rekla je mirno, „zanimljivo je to s dokumentima. Kažu da su lažni.“
On se ukočio.
„Ko kaže?“
„Poreska uprava. I Oksana. I ja.“
Tišina je trajala dugo.
„Šta si čula?“ izustio je napokon.
„Sve“, odgovorila je jednostavno. „O Svetki. O planu. O tome da sam budala.“
Dmitrij je pokušao nešto reći, ali riječi su mu se gubile. Nije bilo opravdanja. Sve što je mogao bilo je da šuti dok mu se život urušava pred očima.
„Znaš šta ću uraditi?“ pitala ga je napokon Valentina. „Zaštitiću sebe. Svoju kuću. Svoj mir.“
Uzela je telefon i nazvala Multifunkcionalni centar.
„Želim zakazati termin za opoziv punomoći“, rekla je, dok ju je Dmitrij nijemo posmatrao. „Da, najraniji slobodan termin. Hvala.“
Sutradan je otišla tamo, s dokumentima u torbi. Službenica, sitna žena s naočalama i toplim osmijehom, pažljivo ju je saslušala.
„Imate puno pravo da opozovete punomoć“, rekla je. „Nakon toga, vaš suprug neće moći ništa uraditi bez vašeg ličnog prisustva.“
Valentina je potpisala formulare i prvi put nakon dugo vremena osjetila olakšanje.
Kada je napustila zgradu, vjetar je ponovo šuštao kroz krošnje, ali sada više nije bio prijetnja. Bio je to znak slobode.
Otišla je i do advokata, stare žene s blagim licem i odlučnim glasom.
„Vaš muž bi vas opljačkao da niste reagovali na vrijeme“, rekla je bez uvijanja. „Opoziv punomoći je pravi potez. Sad razmislite o razvodu. Povjerenje se ovdje više ne može popraviti.“
Valentina je samo klimnula. Znala je da je ta rečenica istinita.
Kada se vratila kući, Dmitrij ju je čekao. Na stolu više nije bilo lažnih dokumenata, samo hladna tišina između njih.
„Val, možemo sve popraviti“, pokušao je reći.
„Ne možemo“, odgovorila je bez mržnje. „Jer ti si sve već uništio.“
Nekoliko dana kasnije, on je spakovao svoje stvari i otišao. Nije se bunio. Nije imao šta da brani.
Valentina je promijenila brave istog dana.
Mjesec dana kasnije, razvod je bio gotov. Dmitrij se nije ni pojavio. Stan je ostao njen — kao uspomena na baku, ali i kao simbol nečeg važnijeg: njenog oporavka.
Naveče je sjedila na balkonu, s čašom vina, dok je grad tiho disao pod ljetnim nebom. Oksana joj je poslala poruku:
„Jesi li slobodna?“
„Jesam“, odgovorila je Valentina. „I prvi put — mirna.“
Šest mjeseci kasnije saznala je da su Dmitrija i Svetku razišli putevi čim je plan propao. Ljubavnica ga je ostavila, a on je završio sam, u iznajmljenoj sobi, daleko od grada, bez ičega osim svojih promašaja.
Valentina je u međuvremenu preuredila stan. Zidove je obojila u tople tonove, promijenila zavjese, kupila novi sto. Svaki detalj bio je mali simbol njenog ponovnog rođenja.
Ponekad bi se sjetila one večeri — šapata s balkona, smijeha koji ju je ranio do srži. Ali sada, kada bi o tome mislila, nije osjećala bol. Samo zahvalnost.
Jer da nije čula taj razgovor, nikada ne bi saznala s kim je zaista živjela.
A sada je živjela sama — ali po prvi put, slobodna.