Kada se Miša vratio s poslovnog putovanja, hodnik stare zgrade mirisao je na vlagu i rđu. Ključ koji je tri godine nosio sa sobom više nije pristajao u bravu. Metalni zub mu je skliznuo iz ruke, a hladna slutnja preplavila je srce.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Zakucao je, najprije tiho, pa sve jače, dok se hodnikom nije razlegao njegov glas — napet, lomljiv, gotovo neprepoznatljiv:
— Šta se ovdje dešava?
Vrata sa suprotne strane širom su se otvorila i pojavila se komšinica, stara tetka Lilja, u izblijedjelom kućnom ogrtaču i s viklerima u kosi. Njeno lice, obično dobroćudno, sada je bilo puno neizrečenog.
— Mišo, sinko… — započela je nesigurno. — Tvoja majka… ona je bila ovdje.
Miša je spustio pogled ka novoj bravi, a srce mu je potonulo. Već tada je znao — iza tih vrata čeka ga ruševina, ne samo zidova, već i života koji je s mukom gradio.
Lilja je govorila dalje, drhteći od nelagode:
— Izbacila je onu tvoju… Olenku. Vikala, vrijeđala, optuživala je pred svima. Jadna djevojka je plakala dok je pakovala stvari. A onda je došao Zahar…
— Zahar? — jedva je izgovorio.
— Tvoj brat. Doveo neke prijatelje i rekao da će sada on ovdje živjeti. Sutradan su promijenili bravu.
Tišina koja je uslijedila bila je teža od bilo koje riječi. U njoj je odzvanjao samo Mišin ubrzani dah.
Kada su se vrata napokon otvorila, pred njim se ukazao prizor nalik ružnom snu. Zahar je stajao na pragu, neobrijan, u prljavoj majici bez rukava, s praznim pogledom čovjeka koji je odavno odustao od svega.
— Oh, vratio se mali brat — promrmljao je, podrugljivo, dok je iznutra dopirao zadah piva, dima i trule hrane.
Miša je zakoračio unutra, ali svaki korak kroz taj prostor bio je kao udarac u prsa.
Njegov nekadašnji dom pretvoren je u ruševinu. Zidovi, koje je sam bojao, sada su bili išarani, sofa rasparana, a pod prekriven ljepljivim mrljama. Na stolu su stajale boce, opušci, zgužvane papirne kese.
— Šta si uradio s mojim stanom? — šapnuo je.
Zahar se slegnuo ramenima. — Ništa. Samo sam ga „osvježio“. Momci su svratili, proslavili useljenje.
— Useljenje?! — Mišin glas je postao leden. — Ovo je moj stan, Zahare. Moja kuća. Gdje su Oljine stvari?
Brat se nasmijao, onim praznim smijehom koji ne znači ništa.
— Mama je rekla da sve spakujem i bacim. Nema potrebe da čuvaš staro smeće.
Miša se okrenuo prema prozoru. Napolju, pored kontejnera, uočio je gomilu — u njoj djeliće svog života. Oljine haljine, njegove knjige, njihove fotografije. Sve što je bilo nježno i vrijedno, sada je ležalo u blatu.
Izvadio je telefon. — Zovi je, mama. Sada.
Lidija Petrovna se pojavila s istom onom dostojanstvenošću kojom je cijelog života krotila sinove. Uvijek u tačno ispeglanom kaputu, s torbicom kao štitom, ulazila je u prostor kao da joj pripada.
— Sine, — rekla je, glasom punim lažne blagosti. — Sve sam to uradila za tvoje dobro.
Miša je sjedio na stolici, kao na sudu, a ona je stajala pred njim — sudija i porota u jednom.
— Za moje dobro, mama? Izbacila si ženu koju volim, a u moj dom uselila pijanca.
— On ti je brat, — podsjetila ga je. — Porodica je najvažnija. A ta tvoja… kako se ono zove?
— Olja, — rekao je ravno. — Zove se Olja.
— Da, da. Ta. Nisam ti je odobravala od početka. Nije tvoj nivo. Ti si obrazovan, ozbiljan čovjek, a ona radi u nekom salonu…
Miša je udahnuo duboko, pokušavajući obuzdati bijes. — Radi zato što želi da zarađuje. Zato što voli biti korisna.
— Ma naravno, — odmahnula je rukom. — Sve one to vole dok ne dobiju prsten. A onda… kraj tvoje slobode.
Njene riječi padale su poput kamenja. Svaka je nosila težinu godina u kojima se majčinska briga pretvarala u posesivnost.
— Mama, — rekao je tiho, ali odlučno. — Ti si bacila njene stvari. Znaš li da je među njima bila fotografija njene bake? Njena omiljena knjiga?
— Krpe i papiri, — odvratila je hladno. — Neka počne iznova, nije joj štetno.
Tada je Miša prvi put pogledao majku kao stranca. Lice koje je nekada povezivao s toplinom sada mu se činilo kao maska — hladna, čvrsta, neprobojna.
Rasprava se razvila u vihor starih rana. Godine neizrečenih zamjerki, tišina između majke i sina, sve je izbilo na površinu.
On joj je govorio o ljubavi, o Olji, o životu koji je htio živjeti po svom.
Ona mu je odgovarala riječima koje su mirisale na strah — strah da će izgubiti moć, da će ostati sama.
— Ti ne želiš da budem sretan, mama, — rekao je napokon. — Ti želiš da budem tvoj. Samo tvoj.
— Gluposti! — povikala je, ali joj je glas zadrhtao.
Zahar je šutio, spuštenih ramena. Miša ga je pogledao s tugom.
— Brate, kad si posljednji put bio trijezan više od jednog dana? Kad si radio? Kad si nekome bio potreban?
Zahar nije imao odgovor. Samo je sjeo, spuštenog pogleda, kao dijete uhvaćeno u laži.
Lidija Petrovna je pokušala stati između njih, ali Miša ju je zaustavio pogledom.
— Ne štiti ga više, mama. Od čega ga čuvaš? Od života? Od odgovornosti?
— Htjela sam samo da mu bude dobro, — šapnula je.
— I zato si mu uzela sve prilike da odraste, — odgovorio je. — Kao i meni.
Tišina je pala, duga i teška. U njoj se čuo samo tihi zvuk televizora koji je još uvijek titrao slomljenim ekranom.
Kada se konačno digao, Miša je znao da je sve odlučeno.
— Zahar može ostati ovdje do kraja mjeseca. Poslije neka sam plaća stanarinu.
— Kako će? — upitala je majka. — Nema posao!
— Onda će ga naći, — rekao je mirno. — Vrijeme je da se nauči živjeti.
Lidija Petrovna je posegnula za njegovom rukom, ali on ju je nježno odmaknuo.
— Mama, ja idem da pronađem Olju. Da joj se izvinim. Za sve.
— Šta ako ti ne oprosti? — upitala je jedva čujno.
Miša se okrenuo prema njoj. — Onda ću znati da sam izgubio jedinu osobu koju sam istinski volio. Zbog tebe.
Nije joj dao priliku da odgovori. Samo je uzeo svoj kaput i izašao. Vrata su se zatvorila tiho, gotovo svečano, kao da je iza njih ostavio cijelu jednu epohu svog života.
Na stepeništu ga je dočekala hladna večer. Vazduh je mirisao na kišu i na promjenu.
Dok je silazio, pogledao je još jednom prema prozoru svog stana. Ispod, pored kante za smeće, vjetar je nosio papirić s polomljenim okvirom slike. On i Olja, nasmijani, u danu koji je nekada izgledao beskrajan.
Podigao ga je, pažljivo, kao uspomenu.
I tada je znao — sve što je srušeno može se ponovo sagraditi.
Samo, ovaj put, daleko od majčine sjenke.