Voz se polako klizio kroz predgrađa, a Ana je naslonila čelo na hladno staklo prozora. Pogled joj je klizio po poznatim pejzažima — napuštene livade, stara skladišta, stanice koje su mirisale na rđu i vlagu. Pet godina nije bila ovdje. Pet godina otkako je otišla u glavni grad, ostavila sve iza sebe i posvetila se poslu. Radila je neumorno, često i po dvanaest sati dnevno, štedjela na svemu — na odmorima, izlascima, pa čak i na jutarnjoj kafi iz automata. Svaki euro koji bi zaradila stavila bi u svoj fond snova: novac za stan.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
San je bio nadohvat ruke. Još šest mjeseci i imala bi dovoljno za kaparu. Toliko je čekala taj trenutak da se gotovo bojala vjerovati da je stvaran. A onda je stigao onaj poziv. Majčin glas na telefonu — drhtav, zaplakan, pun panike i riječi koje nisu imale smisla: dugovi, prijetnje, inkasatori. Ana tada nije dvaput razmišljala. Uzela je neplanirano odsustvo, spakovala torbu i sjela u prvi voz ka rodnom gradu.
Kuća u kojoj je odrasla dočekala ju je mirisom kupusne supe i tihom napetošću. Majka je, vidno postarala, stajala u kuhinji i brisala ruke o pregaču, dok je otac sjedio za stolom i gledao u prazno. Na kauču se, s druge strane, izležavala njena mlađa sestra Lena, listajući časopis za vjenčanja kao da se ništa ne događa.
„Anja, dušo, hvala Bogu što si došla“, uzdahnula je majka, jecajući. „Ne znamo više šta da radimo. Svi ti dugovi…“
„Kakvi dugovi?“ pitala je Ana, pokušavajući ostati mirna. Sjela je naspram oca. „Objasnite mi od početka.“
Otac je izvukao fasciklu punu papira i uzdahnuo duboko, kao čovjek koji se sprema priznati poraz.
„Sve je počelo prije tri godine. Lena je tada dobila posao u kozmetičkom salonu. Plata mala, ali je rekla da je to privremeno — dok ne pronađe ozbiljnog muškarca.“
„Tata, molim te, nemoj sad o tome“, promrmljala je Lena ne dižući pogled s časopisa. „Ne želim cijeli život živjeti kao vi, da štedim na svemu.“
Ana je prešla pogledom s nje na oca i kratko rekla: „Nastavi.“
„Lena je uzela kreditnu karticu. Pa još jednu. Mislili smo, dobro, svatko ima karticu, plaća malo po malo. Ali onda je počela kasniti s uplatama, pa smo joj mi pomagali — hiljadu-dvije eura mjesečno, da premosti dok ne stane na noge. A onda je trebalo još… pa smo i mi uzeli mali potrošački kredit.“
„Koliko maleni?“ upitala je Ana, tonom u kojem je već bilo slutnje katastrofe.
Majka je slegnula ramenima. „Prvo pet tisuća eura. Onda još tri. I onda se sve zakotrljalo.“
Lena je u tom trenutku podigla pogled i rekla razdraženo: „Nemojmo dramiti. Nije to neki ogroman novac. Ana, ti si štedjela godinama, zar ne? Možeš nam pomoći da ovo zatvorimo.“
„Koliki je ukupni dug?“ pitala je Ana ledeno.
Otac joj je gurnuo papir. Kad je pogledala broj na dnu — 27.000 eura — osjetila je kako joj krv nestaje iz lica. To je bio gotovo cijeli njen fond za stan.
„Jeste li vi izgubili razum?“
„Nismo mislili da će doći ovako daleko“, pravdao se otac. „Svakog mjeseca samo bismo malo posudili, da pokrijemo rate. A kamata raste, znaš i sama kako to ide…“
Ana je zadržala pogled na sestri. „A ti? Gdje je tvoj novac, Lena? Zar ne radiš?“
„Radim, naravno“, odgovorila je ona s dozom uvrijeđenosti. „Ali znaš kakve su plaće. U salonu su mi davali jedva tisuću eura. Onda sam radila u butiku, pa u kafiću, ali ne mogu biti rob za sitniš. Hoću život dostojan čovjeka!“
„Koliko si promijenila poslova?“
„Ne znam, možda desetak. Ne mogu raditi tamo gdje mi se ne sviđa.“
Ana je prešla dlanom preko lica, boreći se s bijesom koji se penjao kroz grlo. „I sve to vrijeme ste živjeli na kredit?“
„Lena je govorila da će se uskoro udati“, ubacila se majka, kao da je to opravdanje. „Imala je ozbiljne udvarače…“
„Ozbiljne?“ nasmijala se Ana gorko. „Pa gdje su sada ti udvarači?“
„Jedan se preselio, drugi je bio oženjen, treći imao samo jednosoban stan…“ nabrajala je Lena nonšalantno.
Ana se naslonila na naslon stolice i zatvorila oči. Nije mogla vjerovati. Sve te godine ona je jela tjesteninu i štedjela svaki cent, dok su oni ovdje kupovali namještaj, telefone, odjeću — sve na dug.
Kad je obišla kuću, sve joj je postalo jasno. Skupi uređaji, novi namještaj, čak i zavjese od luksuzne tkanine. Sve je disalo zaduženim novcem.
„Dakle“, rekla je polako, „proživjeli ste tuđi novac misleći da će neko drugi to otplatiti.“
Otac je samo slegnuo ramenima. „Mislili smo da će se Lena snaći. Da će se udati, da ćemo sve to srediti.“
„A sada želite da ja platim cijenu?“
„Nismo rekli da platiš“, rekla je majka brzo. „Samo da pomogneš. Ti imaš, a mi nemamo.“
„Koliko biste htjeli?“
„Sve“, rekla je Lena bez trunke stida. „I onako ti taj novac stoji. Kasnije ćeš opet uštedjeti. A ja ću osnovati porodicu, meni je to važnije sada.“
Ana je ustala od stola. „Dakle, pet godina mog rada i štednje, da bi ti mogla nastaviti živjeti bez odgovornosti?“
„To se zove pomagati porodici“, rekla je Lena s visoko podignutom bradom.
Otac ju je podržao: „Nismo stranci. Porodica treba biti zajedno.“
Ana je šutjela. Brojke su joj se vrtjele u glavi. Ako bi im dala taj novac, ostalo bi joj možda stotinjak eura na računu. Sve bi nestalo u jednom potezu. I ko bi joj garantovao da se ne bi opet zadužili?
Te noći nije mogla spavati. Ležala je u svojoj staroj sobi, skromnoj i tihoj, jedinoj prostoriji u toj kući koja nije bila kupljena na kredit. U mislima je vrtjela sve što je čula. Pomagati porodici — da, ali gdje prestaje pomoć, a počinje iskorištavanje?
Sutradan je donijela odluku.
Ujutro je sjela za kuhinjski sto. Porodica ju je očekivala — majka s nadom, otac s napetošću, Lena s drskim osmijehom.
„Razmišljala sam“, rekla je tiho. „Neću platiti vaše dugove.“
Tišina je pala poput olovnog pokrivača.
„Šta znači to ‘neću’?“, upitala je majka, ne vjerujući svojim ušima.
„Znači upravo to. Sami ste se zadužili, sami ćete otplatiti.“
Otac je pocrvenio. „Mi smo te odgojili, školovali, sve dali za tebe — a ti sad okrećeš leđa!“
Ana ga je pogledala mirno. „To ste radili jer ste moji roditelji. Kao što sam i ja dužna da živim svoj život, ne vaš. Pet godina radim da ostvarim svoj san, a vi biste da ga uništite u jednoj večeri.“
„Ali Lena ne može sama!“, jecala je majka. „Inkasatori prijete!“
„Onda prodajte sve što ste kupili na kredit“, rekla je Ana hladno. „Auto, namještaj, telefon. Pola ćete pokriti. Ostatak otplaćujte u ratama.“
„Ne dolazi u obzir!“ viknula je Lena. „Neću živjeti kao sirotinja!“
„Već jesi sirotinja“, odgovorila je Ana. „Samo to još ne shvataš.“
Lena je planula: „Ti si sebična! Samo misliš na svoj stan i svoj posao! Zbog toga si sama!“
Ana se samo nasmiješila. „Bolje biti sam nego živjeti od tuđeg truda. Ljepota prolazi, Lena. Odgovornost ostaje.“
Otac je slegnuo ramenima i okrenuo glavu. „Ako nam ne pomogneš, izgubit ćemo sve.“
„Možda tako i treba“, rekla je Ana. „Da napokon naučite vrijednost novca.“
Ustala je, uzela torbu i pogledala ih posljednji put.
„Neću vam više pomagati. I nemojte me zvati dok ne shvatite da odrasli moraju odgovarati za svoje odluke.“
Vrata su se zalupila za njom, snažno, gotovo simbolično.
Kad je sjela u voz koji se vraćao prema glavnom gradu, osjećala je kako joj se srce steže — ali ne od tuge, već od olakšanja. Po prvi put nije bila dijete koje popušta. Bila je odrasla žena koja je naučila reći „ne“.
Kroz prozor su nestajali prizori njenog rodnog mjesta, a u daljini su se pojavljala svjetla grada. U tom trenutku shvatila je da pravi dom nije samo stan koji će kupiti, nego osjećaj da više nikome ne duguje ništa.
Za šest mjeseci će potpisati hipoteku. Kupit će svoj stan. Mali, jednosoban, ali njen.
I što je najvažnije — slobodan od tuđih dugova i lažnih obaveza.
A njena porodica? Oni će morati naučiti ono što je ona već shvatila:
da se život na tuđi račun uvijek skupo plaća.