Zaljubio se u devojku u invalidskim kolicima, i mislio da sudbina ne može biti okrutnija — sve dok nije otkrio ko je ona zapravo. Tada nije mogao da dođe sebi.Upoznali su se u parku, u kasno popodne.
On je šetao psa, ona je čitala knjigu na klupi pored fontane. Vetar joj je raznosio kosu, a osmeh koji mu je uputila bio je najtiši, ali najsnažniji pozdrav koji je ikada doživeo. Nije znao da ne može da ustane — sve dok nije video invalidska kolica iza klupe.
Njihova poznanstva postala su sve češća. Dugo bi razgovarali o filmovima, knjigama, o stvarima koje je svet oko njih zaboravio. Nikada nije osećao takvu povezanost. Njena vedrina bila je zarazna, njen pogled čist, a način na koji je govorila o životu – kao da je u njemu pronašla smisao koji je drugima promicao.
Ali jednog dana, kada je odlučio da joj prizna svoja osećanja, doživeo je šok koji nikada neće zaboraviti. Jer devojka koju je voleo – nije bila samo neko koga je slučajno sreo. Bila je deo njegove prošlosti. Deo koji je njegovu porodicu pokušavala godinama da zaboravi.
Te večeri, dok su sedeli na klupi, svetla parka su treperila, a zrak je mirisao na kišu. On je nervozno vrtio ključ u ruci, tražeći hrabrost. „Moram ti nešto reći,“ počeo je. Ona ga je pogledala, nežno, bez trunke sumnje. „Znam,“ rekla je tiho. „I ja tebi.“ Zbunio se. „Ti… znaš?“
Nasmejala se, ali u tom osmehu bilo je nečeg tužnog. „Znam da si me hteo pitati da izađemo. I da se plašiš da ću reći ne.“ Odahnuo je uz osmeh. „Pa da, to sam hteo.“ Ali tada je ona spustila pogled. „Samo, pre nego što mi to kažeš, i ja moram tebi nešto reći.“
Njen glas se promenio. Postao je tiši, dublji. „Pre osam godina, tvoj otac je bio lekar. Sećaš li se saobraćajne nesreće na magistrali kod Elmhursta?“ U trenu se ukočio. Srce mu je zaledilo. „Da… sećam se. Moj otac je bio pozvan na intervenciju. Neki auto…“
„Auto u kojem sam ja bila,“ šapnula je. Njegov pogled se zamutio. „Ti…?“ „Da,“ rekla je. „Bio je to dan kada sam izgubila sposobnost da hodam. I dan kada sam upoznala tvog oca. On mi je spasio život.“
Sedeo je nepomično. Reči su mu bile zarobljene negde između prošlosti i sadašnjosti. „Moj otac ti je spasio život?“ pitao je. „Da,“ rekla je. „Ali nije sve tako jednostavno. Moj otac je bio vozač onog drugog automobila.“ Zadrhtao je. „Šta?“
„Bio je pijan,“ nastavila je. „I poginuo je na mestu. Tvoj otac je spasio mene, dete iz kola koje je ubilo njega.“ Osetio je kako mu se telo hladi. Nije mogao da diše. U grudima mu je sve gorelo od mešavine šoka i bola. „Znači… moj otac… spasio tebe, a tvoj otac ubio njega?“
„Da,“ rekla je tiho. „I ja sam živela sa tim. Godinama sam pokušavala da pronađem način da mu zahvalim, ali kad sam čula da je preminuo… nisam više imala priliku. Onda sam jednog dana u novinama videla tvoje prezime. I prepoznala te.“ „Zato si me pustila da te sretnem?“ pitao je, glasom koji je jedva izlazio.
„Nisam te pustila,“ rekla je, gledajući ga pravo u oči. „Sudbina jeste. I nisam želela da ti kažem dok nisam bila sigurna da me vidiš kao mene — a ne kao tu nesreću.“ Suza mu je skliznula niz lice. „I dalje ne mogu da verujem.“
„Znam,“ rekla je. „Ni ja nisam mogla. Ali ne želim da me gledaš kao grešku svog oca, nego kao priliku da se život ispravi. Jer tvoji roditelji su mi dali šansu da živim. A ja… možda sam sada tu da te naučim da oprostiš.“ Nije znao šta da kaže. Ćutali su, dok su se negde daleko čuli zvuci automobila, kao odjek onog dana koji ih je oboje promenio.
„Znaš li koliko sam mrzeo tog vozača?“ rekao je konačno, glasom koji je pucao. „Godinama. Mrzeo sam čoveka koji je ubio mog oca, iako nikada nisam znao ko je. A sada sedim pored njegove ćerke i… ne mogu da osetim ništa osim mira.“ Nasmejala se, kroz suze. „Onda je tvoj otac uspeo još jednom da me spasi.“
Pogledao ju je. „Znaš… kad sam prvi put video tvoja kolica, nisam video invaliditet. Video sam osobu koja ima svetlost. Sada shvatam da je to bila svetlost mog oca — kroz tebe.“ Pružila mu je ruku. „Onda dopusti da ta svetlost ostane. Ne da briše prošlost, već da joj da smisao.“
On je prihvatio njenu ruku, čvrsto, s toplinom koju reči nisu mogle opisati. „Znaš li, možda nikad nisam razumeo oproštaj dok te nisam sreo.“ „Onda smo oboje pronašli ono što smo tražili,“ rekla je.
Te noći, kad ju je odvezao kući, nebo je bilo puno snega. Nije rekao ništa više, samo ju je pogledao dok je ulazila u zgradu. A kad se okrenula i nasmejala, znao je da ga više nikakva prošlost ne može razdvojiti od nje.Jer neki susreti nisu slučajni. Neki su pokloni — zakasneli, ali večni.