Kiša je toga dana padala jače nego ikada ranije. Ulice su bile prepune lokvi, nebo olovno i teško, a ljudi su žurili da pronađu bilo kakvo sklonište. Dok sam vozio kući kroz gužvu Quezon Cityja, umoran nakon napornog dana, nisam mogao ni naslutiti da će mi ta olujna večer promijeniti sve.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Na trenutak sam zastao na semaforu i pogled mi je, gotovo slučajno, pao na autobusku stanicu pored puta. Ispod male, zahrđale nadstrešnice stajala je žena u tankom kaputu, promočenom do kože. Ruke su joj se tresle dok je čvrsto držala izblijedjelu torbicu.
Srce mi je preskočilo. Bila je to Althea – moja bivša supruga.
Prošlo je pet godina od našeg razvoda, ali prizor nje kako stoji sama, mokra i izgubljena, probudio je bol koji sam mislio da sam zakopao duboko u sebi. Bez razmišljanja, otvorio sam prozor i viknuo, gotovo šapatom:
„Althea! Ulazi… odvest ću te kući.“
Pogledala me iznenađeno, kao da ne vjeruje da me vidi. Zatim je polako klimnula i prišla automobilu. Dok je sjedala, miris kiše pomiješan s nekada poznatim parfemom vratio me godinama unazad, u vrijeme kada smo bili mladi, zaljubljeni i puni snova.
Naša priča počela je mnogo prije nego što su nas život i vrijeme promijenili.
Upoznali smo se još u srednjoj školi u Batangasu. Bili smo prijatelji — ona vedra, nasmijana djevojka koja je uvijek pomagla svima; ja povučen, tih i skroman mladić koji se skrivao iza knjiga. Nakon mature, naši putevi su se razdvojili. Ja sam otišao u Manilu da studiram inženjerstvo, a ona u Cebu, gdje je sanjala da postane učiteljica.
Godinama smo razmjenjivali samo povremene poruke, dok nas nije ponovo spojila igra slučaja — oboje smo se, nakon fakulteta, zaposlili u istoj poslovnoj zgradi.
Isprva su to bili slučajni susreti u liftu, pa kratki razgovori u kantini, sve dok jedno jutro nije donijelo taj pogled koji sve mijenja.
Od tada smo bili nerazdvojni. Nakon dvije godine veze, vjenčali smo se.
Ljudi su nas opisivali kao savršen par — on, mirni i pažljivi inženjer; ona, topla i predana učiteljica. Naš mali stan bio je ispunjen smijehom, muzikom i mirisom kafe. Život je izgledao savršeno.
Ali sreća je, ponekad, poput stakla — sjajna izvana, ali krhka iznutra.
Tri godine braka prošle su bez djece. U početku nas to nije brinulo, ali s vremenom su počeli dolaziti pogledi puni pitanja, tihe šaputanja porodice, i neizrečeni pritisci društva.
Na nagovor moje majke, otišli smo doktoru. Rezultati su bili teški — Althea nije mogla imati djecu.
Rekao sam joj da mi to nije važno. Da je volim bez obzira na sve. Čak je i moja majka predložila da usvojimo dijete.
Ali Althea nije mogla sebi oprostiti. U njenim očima se pojavio sjaj tuge koji nikada više nije nestao. Počela se povlačiti u sebe, izbjegavati razgovore, i na kraju — izbjegavati mene.
Jedne večeri, kada sam se vratio kući, na stolu sam zatekao papire za razvod.
Stajala je pored prozora, tiha kao kiša.
„Žao mi je,“ rekla je. „Zaslužuješ potpunu porodicu. Pusti me.“
Molio sam je da ostane, ali pogled u njenim očima bio je prazan. Otišla je te noći, ostavljajući za sobom samo miris svog parfema i neizgovorene riječi.
Narednih godina sam se zakopao u posao. Postao sam uspješan, barem spolja. Ljudi su govorili da imam sve – dobru karijeru, stan, auto. Ali ono što nisam imao bila je ona.
Noći su bile tihe, preduge, ispunjene mislima koje sam pokušavao potisnuti.
I tada, nakon toliko vremena, život je odlučio da nas još jednom spoji.
Dok je kiša padala po krovu mog automobila, gledao sam kako Althea drhti ispod autobuske stanice. Kada je sjela pored mene, nisam znao šta da kažem. Samo je ćutala, gledala kroz prozor.
„Gdje živiš sada?“ pitao sam.
„Tu blizu,“ odgovorila je tiho.
Kada smo stigli, parkirao sam ispred stare zgrade. Zidovi su bili ispucali, prozori zakrpljeni kartonom, ograda zahrđala. Srce mi se steglo. Pratio sam je unutra — stan je bio mali, mračan, i pomalo tužan.
Ali tada sam vidio fotografiju iznad kreveta. Našu svadbenu sliku.
Bila je požutjela, ali pažljivo uramljena, kao da je čuva od zaborava.
„Zašto to još uvijek imaš?“ pitao sam.
Osmjehnula se slabo.
„Ne zato što se nadam. Samo… ne mogu to odbaciti.“
Njene riječi su me pratile cijelu noć. Nisam mogao zaspati. Slikala se u mom umu — ona, sama, u tom malom stanu, s fotografijom koja nije htjela izblijedjeti.
Sljedećeg jutra sam se ponovo vratio. Nisam planirao, jednostavno… noge su me dovele tamo.
Kada je otvorila vrata, izgledala je zbunjeno.
„Šta radiš ovdje?“
„Htio sam samo da se uvjerim da si dobro,“ rekao sam.
U tišini smo stajali, dok je kiša tiho bubnjala po prozoru. Pogledao sam našu staru fotografiju, pa nju.
Ruka mi je zadrhtala dok sam joj dotakao obraz. Ona nije uzmakla.
I tada… kao da je vrijeme na trenutak stalo.
Noć je bila duga, tiha i ispunjena onim što se ne može izgovoriti.
Do jutra, oluja je stala. Althea je spavala pored mene, mirna i tiha.
Znao sam da smo prešli granicu koju možda nismo smjeli, ali istovremeno — osjećao sam da je to bio naš oproštaj.
Prije nego što sam otišao, napisao sam kratku poruku:
„Ne znam šta budućnost nosi, ali uvijek ću biti tu ako ti zatreba.“
Nekoliko sedmica kasnije, stiglo je pismo.
Prepoznao sam njen rukopis.
U njemu je pisalo:
„Ne žalim zbog te kišne noći. Samo želim da budeš sretan. Neka nam to ostane najljepša uspomena.“
Od tada, povremeno prođem pored njene zgrade.
Na prozoru još uvijek stoji mala saksija sa cvijetom — ona ista o kojoj je brinula.
Nikada ne ulazim. Samo zastanem, pogledam gore i nasmiješim se.
Neke ljubavi ne prestaju. One ne nestanu s godinama, ni s udaljenošću. Samo pronađu mirno mjesto u našem srcu — gdje više ne bole, ali nikada ne izblijede.