Popodnevno sunce je pržilo zemlju našeg malog vijetnamskog sela. Zrak je bio težak, nepomičan, a svaka pora kože pekla je od topline. Skupljala sam suhe grančice iza naše kolibe dok mi je znoj curio niz vrat. Zovem se Hanh, i već deset godina živim životom koji je mnogima u selu bio sinonim za sramotu.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Moj sin Minh, tada desetogodišnjak, stajao je na vratima i posmatrao me. Imao je iste one oči koje su me nekada osvojile — tople, duboke, pune pitanja na koja nisam imala snage da odgovorim.
„Mama“, rekao je tiho, „zašto ja nemam tatu kao druga djeca?“
Ruke su mi se ukočile. Znala sam da će to pitanje jednom doći, ali nijedna od pripremljenih rečenica nije djelovala dovoljno dobra. Samo sam se nasmiješila i rekla:
„Dođi, pomozi mi da sakupimo ove grane.“
Sjeo je pored mene, zbunjen. „Ducov tata je danas bio u školi. Donio mu je novi ranac. A gdje je moj tata?“
Progutala sam knedlu i rekla ono što sam ponavljala godinama: „Tvoj tata te je mnogo volio, sine. Samo… morao je otići.“
„A kada će se vratiti?“
„Ne znam“, šapnula sam, „ne znam.“
Bila sam mlada kada sam upoznala Thanh-a — dječaka iz grada, koji je došao u naše selo da posjeti rodbinu. Njegova košulja uvijek je bila besprijekorno čista, a sat na njegovom zapešću blistao je na suncu kao da dolazi iz drugog svijeta.
Bio je nasmijan, otvoren i pažljiv. Kad je govorio o gradu, činilo mi se kao da priča o bajci — o svjetlima koja nikada ne gasnu, o neboderima što dotiču oblake.
Mi, seljanke, nismo znale mnogo o svijetu van polja riže i blatnih puteva, ali on me učinio da vjerujem da mogu pripadati i nečem većem.
Ljeto je proletjelo brzo, a ljubav još brže. Kad sam mu jednog jutra rekla da sam trudna, njegove su se oči ispunile suzama radosnicama.
Poklon-paketi
„Sutra idem kući“, rekao je. „Razgovaraću sa svojim roditeljima i vratiti se po tebe. Vjenčaćemo se, Hanh. Obećavam.“
Poljubio mi je ruke i otišao sa osmijehom.
Tri dana sam ga čekala. Zatim sedmicu. Zatim mjesece. On se više nikada nije vratio.
Sljedeće što sam dobila nisu bili njegovi poljupci — već šapat sela.
„Trudna bez muža“, govorile su žene. „Sramota.“
Djeca su mi dobacivala, muškarci su okretali glave, a komšinice su nam bacale smeće pred vrata. Moji roditelji su ćutali, ali vidjela sam kako moj otac noću sjedi na pragu, gledajući u prazno.
Kad se moj sin rodio tokom olujne noći u septembru, babica je rekla hladno:
„Bez muža da te hrani? Umrijećete od gladi.“
Privila sam novorođenče uz sebe i šapnula: „Nećemo, Minh. Obećavam.“
Dao mi je razlog da nastavim. Dao mi je razlog da se borim.
Nakon što su moji roditelji umrli, ostali smo sami — ja i moje dijete. Radila sam sve što sam mogla: čistila tuđe kuće, prala posuđe u restoranu gospođe Phuong, kopala u poljima pod suncem.
Gospođa Phuong je bila jedina koja me nije osuđivala. „Hanh, imaš dobro srce. Ne daj da te selo slomi“, govorila bi mi.
Ali selo nije zaboravljalo. Djeca su se rugala Minhu, zvala ga „dijete bez oca“. Dolazio bi kući plačući, pitajući me zašto smo drugačiji.
„Imaš mene“, govorila sam mu. „I to je dovoljno.“
Noću bih palila svijeću i gledala staru Thanhovu fotografiju. „Zašto se nisi vratio?“ šaptala sam. „Jesi li nas zaboravio?“
Deset godina kasnije, jednog kišnog jutra, dok sam krpila Minhove školske hlače, čula sam buku motora. Pogledala sam kroz prozor i vidjela tri crna automobila kako se spuštaju našim blatnim putem.
Komšije su istrčale napolje. „Ko bi to mogao biti?“ šaptale su.
Vozač u odijelu otvorio je vrata prvog automobila, i iz njega je izašao stariji gospodin s bijelom kosom. Njegove oči su se odmah zaustavile na meni.
„Hanh?“ rekao je promuklim glasom.
Nisam odgovorila.
Zatim se desilo nešto što niko nije očekivao — starac je kleknuo u blato. „Molim vas“, rekao je kroz suze. „Napokon sam vas pronašao… i svog unuka.“
Ušla sam u kuću, još uvijek u šoku. Starac je sjeo preko puta mene i izvadio iz džepa izblijedjelu fotografiju — Thanhovu fotografiju.
„Ja sam Lam Quoc Vinh“, rekao je. „Thanh je bio moj sin.“
Krv mi se sledila.
„Thanh je poginuo“, rekao je gospodin Lam, glasom koji se slamao. „Jutro kada je krenuo da vam se vrati. Kamion ga je udario. Umro je na mjestu. Nikada nije osjetio bol.“
Svijet je na trenutak prestao da postoji.
„Godinama smo vas tražili“, nastavio je. „Ali znao sam samo vaše ime i da živite u selu njegove tetke. Bilo je previše sela, previše žena po imenu Hanh.“
Suze su mi curile niz lice.
„Dakle, nije nas ostavio?“
„Ne“, rekao je starac. „Umro je pokušavajući da vam se vrati. Njegove posljednje riječi bile su: Postaću otac.“
Minh je podigao glavu. „Dakle, moj tata nije otišao?“
„Ne, sine“, rekao je gospodin Lam tiho. „Tvoj tata te volio više od života.“
Kada smo izašli napolje, cijelo selo je stajalo oko nas. Ljudi su šaptali, a neki su izgledali kao da su progutali kamen.
„To je Lam Quoc Vinh!“, neko je rekao. „Najbogatiji čovjek u zemlji!“
Gospođa Nguyen, koja me je godinama ismijavala, potrčala je prema meni s lažnim osmijehom. „Hanh, oduvijek sam znala da nisi lagala!“
Gospodin Lam ju je pogledao hladno. „Znam šta ste radili. Bacali ste smeće na njihova vrata. Nazivali ste njeno dijete kopiletom. Stidite se.“
Selo je utihnulo.
„Ponizili ste ženu koja je samo voljela“, nastavio je. „I dijete koje nikome ništa nije učinilo.“
Zatim se okrenuo prema meni: „Spakujte stvari. Vi i Minh idete sa mnom.“
Put do grada bio je dug, ali Minh nije skidao pogled s prozora. „Djede“, rekao je stidljivo.
Gospodin Lam se nasmiješio. „Da, sine moj?“
„Je li me moj tata stvarno volio?“
„Više od svega“, rekao je starac, pokazujući mu fotografije dječje sobe koju je Thanh bio pripremio. „Sve je sačuvano onako kako ju je ostavio.“
U vilu smo stigli kasno popodne. Ispred nas je istrčala elegantna žena — gospođa Lam, Thanhova majka. Pala je na koljena pred Minhom, držeći ga kao da se boji da će nestati.
„Isti si kao on“, jecala je.
Minh joj je stidljivo uzvratio zagrljaj.
Te noći, dok je spavao u krevetu većem od naše stare kuće, sjedila sam sa gospođom Lam u dnevnoj sobi punoj Thanhovih fotografija.
„Da smo znali“, rekla je kroz suze, „pronašli bismo te ranije.“
„Sad je gotovo“, rekla sam. „Sada Minh ima sve što mu pripada. I ljubav koju je zaslužio.“
Poklon-paketi
Ponekad se još uvijek probudim noću, očekujući da čujem vjetar kako šušti kroz naš stari krov od bambusa. Ali onda pogledam oko sebe — na svjetla, na sigurnost, na spokoj — i sjetim se da smo konačno stigli kući.
Minh više ne pita zašto nema oca. On zna. I svaki put kad se nasmije, njegov osmijeh podsjeća me da se Thanh ipak vratio — ne tijelom, već kroz sina koji nosi njegovo ime, njegovu dobrotu i njegovu ljubav.
U njegovom smijehu, moj Thanh živi.
I u mom srcu, bol je konačno našla svoj mir.