Moj očuh je preminuo – a onda je testament sve promenio: ostavio je sve meni, a ne svojoj „pravoj“ porodici.Mark je umro pre tri nedelje – iznenada, od srčanog udara u 56. godini. Nisam bila spremna. Ceo život sam znala da mu nisam „pravo“ dete. Bila sam ćerka iz prvog braka moje majke, i iako je bio korektan, nikada mi nije rekao da me voli. Mogu na prste jedne ruke da izbrojim koliko me puta zagrlio.
Kada je umro, mislila sam da ću samo odraditi sahranu i nastaviti dalje. Ali onda je došao dan za čitanje testamenta. U kancelariji advokata sedeli smo ja, mama, moja polusestra Ava i nekoliko daljih rođaka. Nisam očekivala ništa, možda neku sitnicu za uspomenu.
Advokat je otvorio kovertu i počeo da čita:„Mojoj ćerki Avi i mojoj supruzi Marie ostavljam po 5.000 dolara.“Nastao je muk. Ava je zapanjeno otvorila usta. Moja mama je ispustila kratak krik, kao da ju je neko udario.
„A svojoj pastorki, Lucy, ostavljam sve što imam – kuću, štednju, investicije – ukupne vrednosti oko 640.000 dolara.“U kancelariji je nestalo vazduha.Mama je zurila ispred sebe, trepnula nekoliko puta i šapnula:„Dakle, on je ZNAO.“
Zgrabila je Avu za ruku i izašla bez reči.Ja nisam mogla da se pomerim. Samo sam sedela, zbunjena, sa hiljadu pitanja u glavi. Zašto ja?Advokat mi je pružio drugu kovertu. „Ostavio ti je pismo.“Otvorila sam ga i počela da čitam.
„Draga Lucy,“ počinjalo je pismo, „ako ovo čitaš, znači da me više nema. Možda misliš da nisam mario za tebe, da mi nikada nisi bila ćerka. Istina je da sam te voleo, ali nisam znao kako da ti to pokažem.“Suze su mi navrle na oči dok sam čitala.
„Kada sam se oženio tvojom majkom,“ nastavio je, „plašio sam se da ću zauvek ostati samo ‘očuh’. Bio sam strog, jer sam mislio da tako treba. Nisam znao da ti pokažem nežnost.
A onda, jednog dana, čuo sam kako u svojoj sobi pevaš pesmu i u tom trenutku sam znao da si i ti moja porodica. Ali reči ‘volim te’ nikada nisu prešle preko mojih usana.“Spustila sam pismo i pokušala da dođem do daha. Advokat je ćutao, kao da mi daje prostor.Ponovo sam pogledala reči na papiru.
„Lucy, ti si bila dete koje nikada nisam dobio, ali koje mi je život poklonio. Ava će uvek biti moja ćerka, ali ti si bila ona koja me je naučila šta znači izabrati nekoga i voleti ga bez obaveze.“Moje ruke su drhtale. Godinama sam mislila da mu nije stalo.
„Znam da možda ne razumeš zašto sam sve ostavio tebi,“ pisao je dalje, „ali znam kako te tvoja majka često gledala. Znao sam da će se brinuti za Avu. Ti si ona za koju sam strahovao da će ostati sama, da će zaboraviti koliko vredi. Moja ostavština nije nagrada. To je moj način da ti kažem: ti si bila i ostala moja ćerka.“
Pismo se završavalo jednostavno:„Izvini što ti to nisam rekao dok sam bio živ. Volim te. Tata.“Tata. Reč koju mi nikada nije izgovorio dok je bio živ sada mi je odzvanjala u glavi.Sklopila sam pismo i briznula u plač. Osećala sam mešavinu bola i zahvalnosti. Kao da su godine tišine i distance nestale u jednom dahu.
Kada sam izašla iz advokatske kancelarije, mama i Ava su već otišle. Kuća – sada moja – čekala je.Ušla sam u dvorište i zastala pred vratima. Nisam osećala pobedu. Osećala sam teret i odgovornost.
Te večeri sam obišla svaku sobu. Na njegovom radnom stolu našla sam album sa našim starim fotografijama – mene na biciklu, mene na maturi, nas troje na letovanju. Bio je tu ceo život koji sam mislila da nije mario da zapamti.
Sela sam na pod i prelistala ceo album do zore.Kada je svanulo, donela sam odluku: neću prodati kuću. Ostaću ovde i sačuvaću uspomene koje sam tek sada otkrila.I dok sam stajala na terasi, čitala pismo još jednom, po prvi put u životu sam verovala da sam bila voljena – samo što sam to čula prekasno.